Vinkovčanin Ilija Zirdum Ziky ranjen je u Bogdanovcima 29. listopada 1991. godine, a spasio se u proboju dan i noć puzajući do Nuštra odakle je prebačen u bolnicu.
Korzo i kultna okupljališta Art i Škorpion u ljeto ’91. zamijenili su rovom, a druženja u Levisicama 501 nastavili u maskirnoj uniformi. Nakon čišćenja Ličke i Banijske u Borovu Naselju, Ilija se 7. srpnja na vinkovačkom stadionu priključuje Zboru narodne garde i postaje dijelom nedovoljno spominjanih, ali legendarnih Daltona, koji su ratno imena ponijeli u čast tragično ubijenog specijalca Ivice Vučića-Daltona u Borovu Selu 2. svibnja 1991. U smjenama sa stadiona odlazili su u Mirkovce, kod vojarne i na Lužac, a najdulje su držali Kukuruzni put odnosno Bogdanovce, do pada 10. studenoga.
Okupacijom Cerića i Marinaca našli su se u okruženju odbijajući pješačke i tenkovske napade Arkanovih Tigrova. Dečki sa stadiona – Daltoni – dva voda Vinkovčana, Županjci, par specijalaca i dečki HOS-a kao ispomoć pristigla sa Sajmišta po Dedakovićevoj zapovjedi, nešto Vukovaraca i mještani s puškama u podrumu, ukupno njih četrdesetak, sjeća se.
“Danas, razmišljajući s odmakom, odbijali smo napade njihovih 1000 vojnika. Mislim da se stide sami sebe. Jednako je bilo na Trpinjskoj, Sajmištu,” naglašava Ilija koji drugi rođendan slavi 29. listopada. Ranjen je sa šest metaka jedanaest dana prije pada mjesta.
“Ušli su duboko u selo pješadijom iz smjera Lušca. Prijatelja preda mnom snajper pogađa u vrat. Istrčao sam povući špagu malog topa gađati tenk koji je izašao na cestu. Pogođen sam rafalno u nogu, petu, koljeno, but, drugu ruku i nogu. Sasjeklo me sa svih strana. Ostao sam ležati, puzao, teturao, zaradio gangrenu i nakon sljedećeg napada rekao sam sebi, nećeš više ostati, nema šanse”, priča.
U majici kratkih rukava, gaćicama i bos kreće prema selu šepajući, sjeća se. Nakon bliskog susreta s tenkom pred kućom pokojnog Ivana Baruna, on i baka Mara bježe u kukuruze gdje leži četiri sata. Tenk je zapalio kuću, a transporter na leniji pucao po njima. Navečer kreću u proboj put Vinkovaca. Dva su puta preplivali Vuku, prošli na 50 metara od njegovih dečkiju koji će za koji dan izginuti u Štafeti smrti. Do ulaza u Nuštar je praktički dopuzao odakle ga je naše dostavno vojno vozilo s hranom odvezlo u bolnicu. Zamalo je ostao bez ruke i noge. Uslijedilo je tri godine rehabilitacije i plastično koljeno, “suvenir” tih dana.
Kaže, išao je srcem i inatom dvadesetogodišnjaka vođenog ljubavlju prema domovini. Spasio ga je, reći će, instinkt za preživljavanje koji je i razlog brojnim herojstvima ondašnjih dečki spremnih na sve. Velike zasluge idu Vjeki Čuljku, kaže Ilija, koji im je iskustvom i djelima puno pomogao. Puno je, a što se i ne zna, dodaje Zirdum, učinio za vrijeme rata u obrani grada.
Fatalne rejbanke Ilijin zaštitni znak
Tijekom borbe u Mirkovcima u kojoj je na Vrapčani izginulo 12 Županjaca, trčeći u smjeru Radićevog bloka, pod otvorenom paljbom, ali s rejbankama, uhvatila ga je kamera HTV-a, a tih pet sekundi za povijest i danas živi u kadrovima Hrvatina Đuke Čaića. “Izvlačili smo se, svatko je bježao na svoju stranu, trčao sam cik-cak. Pogledam prema gore odakle me gađao, kad odjednom kamera ispred…” Po njih se vraćao i u Borovo Naselje.
I danas bi ponovio isto bez obzira na sređen i situiran obiteljski život. Rat je ostavio iza sebe. Njegov život bez predrasuda ogleda se u MMA klubu Valens u kojem kao trener odgaja i klince koji mu dolaze iz Borova Sela.
“U dvorani nema mjesta nacionalizmu, a na treningu se osjećaju sigurno,” kaže ovaj strastveni ljubitelj borilačkih vještina koji je mladenački bunt i ratnu traumu usmjerio u brušenje sportskih vještina. Borci Vlado i Mario druga su mu obitelj, a treninzi recept protiv šepanja. No, nije to jedina Ilijina ljubav.
“Na čelu sam Moto kluba Vinkovci, jednog od najvećih u Hrvatskoj s preko 110 članova. Družimo se sa širokom lepezom nacionalnosti među kojima su Srbi, Crnogorci, Muslimani. Sve dok mi želiš dobro, moj si prijatelj. Uzmeš li pušku, moj si neprijatelj,” odlučan je ovaj bajker i vojnik Domovine parafrazirajući ju s Majkom.
“Kad nemaš domovinu, to ti je…kao kad nemaš majku,” reći će otac dvojice blizanaca Jakova i Erika koji su još uvijek zbunjeni kada nerijetko čuju tatino ime na televiziji ovih dana u godini, ususret obljetnici pada Bogdanovaca, tragičnog stradanja Vukovara i ostalih slavonsko-srijemskih mjesta.
Život ide dalje. Mjesta razočaranju nema.
“U ratu sam bio vojnik, politiku prepuštam političarima. Neka samo svatko radi svoj posao na dobrobit Hrvatske,” poručuje Ilija mirno živeći u svojoj Vinkulji.
