Vinkovčanin Matija Bajtal jedan je od onih sretnika koji već od malih nogu znaju što žele u životu. Marljivim radom i trudom na savršenom je putu da ostvari sve što si je zamislio, a uz veliku dozu ljubavi uspjeh zasigurno neće izostati.
Njegovi prvi susreti s glazbom nisu prošli slavno. Kako su mu roditelji pričali, bježao je od nje u drugu sobu i izbjegavao svaki kontakt s njom. Danas, 10 godina poslije, glazba je njegov život. Točnije, bubnjevi bez kojih, kako kaže, ne može zamisliti svoju svakodnevicu.
„Od malena sam okružen glazbom jer je jedan djed bio profesionalni harmonikaš, drugi je svirao gitaru, stric svira sedam instrumenata, a tata je svirao trubu. Ja osobno sam imao različite faze – od toga da glazbu uopće ne volim, preko ljubavi za klavijaturama i pjevanjem pa sve do bubnjeva“, priča nam svoje početke 23-godišnji Matija. Svaki odlazak na koncert bio je fokusiran isključivo na bubnjeve, bez obzira koji izvođač stoji na pozornici, a zahvaljujući svome ocu, već s pet godina počele su ga privlačiti palice i ovaj udarački instrument koji nosi titulu najstarijeg glazbala poznatog čovječanstvu. Na koncertu Prljavog kazališta u Vinkovcima tata ga je odveo iza pozornice gdje je upoznao članove ovog popularnog benda i prvi put sjeo za bubanj. „Tada sam kući počeo slagati vlastite bubnjeve od kutija za žvakaće, lupao sam i istraživao”, dodaje Matija.
S 11 godina dobio je prve prave bubnjeve. Zbog smrti oca, svatovi Matijina strica nisu imali službenu glazbu, atmosferu je pravio dvojac laganim sviranjem gitare, a Matija ih je u stopu pratio s bocama u rukama. Stric mu je poslije kupio bubnjeve i time počinje njegovo ozbiljnije bavljenje ovom vrstom glazbe, ali i shvaćanje da je to ono čime se ostatak života želi baviti. U obiteljskoj kući dobio je jedan prostor samo za sebe koji je danas njegov studio, a vrlo brzo je i postao član benda Revolušn. Svirali su dvije godine, jednom prigodom čak i u Parizu i iza sebe ostavili nekoliko pjesama.
Međutim, kako je u bubnjevima vidio ostatak svoje glazbene karijere, morao je naći nekoga tko će ga ozbiljnije tomu podučiti. Igrom slučaja to su bili Josip Kamenski – Kameni i Branimir Jovanovac – Bani, članovi Opće opasnosti, njegovog omiljenog benda. Upoznavanje s njima može zahvaliti svojoj obitelji i članovima svoga prvoga benda koji su ga na prijevaru odveli na koncert u Županju. Kameni ga je „uzeo pod svoje” i pokazao mu osnove bubnjanja, a uz Banija se zaljubio u produkciju. „Rekao sam tada mami da ću u srednju školu ići samo kako bi kasnije mogao upisati MPA Akademiju – školu glazbene produkcije i multimedije. Tako je i bilo i danas sam student druge godine”, kaže Bajtal osvrnuvši se i na kratku, ali slatku svirku od šest mjeseci u sastavu Divlji u srcu iz Županje gdje je upoznao Željka Vrtarića koji ga je također usmjeravao na glazbenom putu. Svirao je tri godine i u tamburaškom sastavu Slavonski suton, a danas je član popularnog vinkovačkog benda Aurelius.
Uz obaveze s bendom, Bajtal ima i brojnih drugih suradnji. Tako je primjerice u srpnju bio dio velikog koncerta za Croatia Records, a u prosincu je s Glazbenom školom nastupio na božićnom koncertu na prozorima gimnazije koji je odradio – prema sluhu. Korona mu je, napominje, puno pomogla jer je imao vremena vježbati i učiti se. Tako je i pokrenuo vlastiti studio naziva Terca. Počeo je snimati bubnjeve za druge, davati instrukcije, razmijenio je brdo kontakata, a htio bi se proširiti i na ostatak Hrvatske, ali i izvan njezinih granica i jednoga dana svirati arene te postati studijski i koncertni bubnjar. Iako je, napominje, u Vinkovcima započeti svoj glazbeni put dosta teško jer nema uvjeta i publika je malo zahtjevnija, vjeruje kako će jednoga dana ostvariti svoje snove i postati sve ono o čemu je maštao kao dječak.
