Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje današnjim blagdanom Cvjetnice i završava Uskrsom.
Koliko je za vjernike velik značaj dana koji su pred nama pojasnio nam je fra Matija Antun Mandić, župnik Župe Bezgrešnog Srca Marijinog. Ističe kako nedjeljom Cvjetnice započinju Veliki dani pobjede dobra nad zlim, dani objave apsolutne ljubavi Božje koja se i danas očituje i ostvaruje po tolikim ljudima, sinovima i kćerima Božjim našeg vremena.
„Majkama i očevima – otvorenima životu, koji cijenom vlastitog komoditeta, svojom ljubavi i požrtvovnosti nesebično daruju i čuvaju život drugima. Prevarenim i izdanim – judinim poljupcem bračnim supružnicima, radnicima, braniteljima koji bez mržnje i osvetoljubivosti ne prestaju zauzimati se i raditi na višim ciljevima. Osjetljivim Šimunima Cirencima – političarima, direktorima, poslodavcima, učiteljima i profesorima, liječnicima, svećenicima – koji svojim zalaganjem, znanjem, sposobnosti i položajem pomažu drugima. I tolikim, desnim razbojnicima, svih vrsta – koji uviđaju vlastite grešne slabosti i nastoje ih ispraviti”, riječi su našega fra Mandića.
Na nedjelju Cvjetnice, Židovi su Isusa slavili kao obećanog mesiju i klicali mu „Hosana sinu Davidovu!” Za samo nekoliko dana još glasnije će vikati „propni ga, propni!” Nažalost, napominje velečasni, niti danas ljudi se nisu promijenili. Mnogi Boga slave i radosno mu kliču, a već sutra ga svojim grijesima osuđuju i razapinju. „Stoga nam treba, a neka nam Cvjetnica svima bude ohrabrenje i poticaj, uzjahati malenog Isusovog magarca! Magarca koji je Isusa uveo u Jeruzalem. Magarca bogobojaznosti i poniznosti koji izbjegava egoizam i oholost te s maslinovom grančicom u ruci – s mirom i ljubavi u srcu, hrabro ući u Jeruzalem – proći ovim svijetom, da bi naš križ imao svrhu, korist i smisla – da bude plodonosan pa da trećeg dan mognemo i mi uskrsnuti”, rekao je.
Cvjetnicom započinje Veliki ili Sveti tjedan u kojemu promišljamo i slavimo najveća otajstva naše vjere, a na taj dan se na osobit način sjećamo Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem kada je odlučio izvršiti vazmeno otajstvo ljubavi – biti uhvaćen i mučen, izrugan i ismijan, pribijen na teško drvo križa i umrijeti – odnosno, položiti svoj život kako bi svima nam omogućio život vječni. U spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem običaj je da se vjernici prije svete mise okupe na prikladnom mjestu ispred crkve te svečanom procesijom uđu u crkvu noseći blagoslovljene maslinove grančice u rukama.
Veliki ili Sveti četvrtak je dan Isusove posljednje večere. Toga dana liturgijom prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu, a onda doživljavamo kako ga vojnici odvedu u sudnicu i u smrt.
„Obredima Velikog petka spominjemo se Kristove muke. Ona za nas kršćane nije znak poraza već očitovanje Božje ljubavi koja ide do kraja. Vrhunac obreda je otkrivanje križa i klanjanje križu uz poljubac. Klanjanje svetom križu je naš vjernički znak predanja Bogu te obećanje kako nećemo gasiti našu ljubav jedni prema drugima, kako ćemo biti požrtvovni jedni prema drugima, kako ćemo nastojati biti uz potlačene, ugrožene i potrebite”, pojasnio je fra Mandić.
Potaknuti milošću Božjom i vođeni iskrenom vjerom, vjernici se, kazao je župnik, u večernjim satima Velike subote, sa svijećama u rukama, okupljaju u crkvama da budno dočekaju Gospodina Uskrsnulog Isusa Krista. Čovjeku nedostaju riječi koje bi to mogle u potpunosti opisati, zato se Crkva toga dana služiti bogatim bogoslužnim obredima, gestama i simbolima koji svojom rječitošću progovaraju tamo gdje naš ljudski um i logika ostaju nijemi.
