Posljednjih godina Slavonci mahom po nove zubne proteze odlaze u susjedstvo, a u Hrvatsku privatno zubaru stižu stranci i gastarbajteri.
Izvjesno je kako dentalni turizam zadnjih petnaestak godina cvjeta. Nakon objave o stomatološkim uslugama koje Hrvatima pokriva zdravstveno osiguranje, u javnosti se aktualizirala rasprava kome koji zubar što naplaćuje. Ako imaš pravo, ostvari ga, generalna je poruka i podsjetnik da se prije odlaska u ordinaciju treba uputiti u svoja prava. Neki su mišljenja kako je to još jedan lov u mutnom dok drugi nemaju takvih iskustava. Slavonci čiji je izbor privatnik sve češće po novu zubnu protezu ili popravak zubi odlaze preko granice. Po preporuci ili nakon kraćeg surfanja internetom i komunikacije elektroničkom poštom, zakazuju termin, odlaze na dogovor, biraju između materijala i u vrlo kratkom vremenu zadovoljni rješavaju svoj problem, a najvažnije im je, ističe naš sugovornik koji je po zubnu protezu otišao u Brčko, da su, uz vrhunsku uslugu prošli jeftinije.
Ostati bez svojih zubi svojevrstan je stres za svakoga tko se s tim susreo, no nerijetko pacijenti ne žele plastičnu protezu koju im pokriva HZZO, spremni su platiti, ali ako već vade novčanik, žele proći jeftinije, a u BiH i u Srbiji, kažu, dobit će ju u pola cijene. Slično je i kod ugradnje implantata za što stomatolozi u susjedstvu potvrđuju da je uvijek skup zahvat, no dodaju da su još uvijek jeftiniji od hrvatskih kolega. Napominju kako niža cijena ne znači i nižu kvalitetu usluge jer sve rade iskusni liječnici i tehničari koristeći kvalitetne materijale.
„Radimo s istim materijalima kao u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Americi i Japanu i cijena klase je svugdje ista. Problem je što se kod nas znanje ne cijeni, slika kvalitete je iskrivljena općenito kao i kriteriji za razliku od zapadnih zemalja gdje ćete platiti sve od prvih konzultacija do posljednjeg izlaska iz ordinacije”, komentira vinkovačka doktorica dentalne medicine Mirta Marija Špehar ne dovodeći u pitanje stručnost i znanje kolega u susjedstvu, no pitanje je s kakvim se materijalima radi jer cijena jednaka, a tu su i obveze prema Komori, HZZO-u i mjerila ispod kojih ne smiju ići. Ljudi uvijek traže jeftinije što nije neobično s obzirom na nisku kupovnu moć.
„Ne podcjenjujući nikoga, pitanje je kvalitete, tehnike rada, sklizak teren. Kod nas su cijene u zadnje dvije godine skočile, ekonomska kriza je sveprisutna, ljudi nemaju novaca i legitimno je ići tamo gdje im je jeftinije”, ističe dr. Špehar ističući kako Švicarska primjerice ima 150 posto više cijene od nas, a razlog tome je, ponavlja jer se vani znanje i vrijeme cijeni.
Kako je prekogranično područje postalo meka za medicinski turizam, uključujući i estetske zahvate, tržište je ponudilo i agencije koje dovode strane pacijente po nove zube, grudi, usne, što god pacijent poželi.
Razlike u cijeni mogu biti drastične no i neznatne na što utječe niz faktora – tržište odnosno kupovna moć, razina usluge, obrazlaže domaća struka za koju su istraživanja slovenskih agencija potvrdila da je najjeftinija u regiji osim u Srbiji gdje su cijene nešto niže. Istra i Kvarner tako su već meka za Slovence, Britance i Talijane dok gastarbajteri rado po novu frizuru ili osmijeh na godišnji stižu u Slavoniju.
Šalu na stranu, na preventivi se srećom posljednjih godina počelo raditi, djeca se redovito pozivaju na preventivne preglede pa je tzv. KEP – indeks pao s 5 na 3 što je svojevrsno poboljšanje u omjeru izvađenih i plombiranih zubi, pojašnjava vinkovačka doktorica.
„Ljudi nemaju naviku raditi na preventivi. Gleda se samo koliko što košta, a uopće do toga koliko košta ne treba doći ako smo redovni kod zubara. Onda se od liječnika očekuje popraviti štetu čarobnim štapićem”, ocjenjuje.
U zapadnim zemljama, kaže, ne odvedemo li dijete zubaru svakih šest mjeseci, nastupa socijalna služba s optužbom zanemarivanja njegova zdravlja. Mlađa generacija stomatologa vodi računa o svojim pacijentima, uvođenje dentalne putovnice za učenike 1. i 6. razreda također je korak naprijed, pozdravlja dr. Špehar dodajući i kako se trendovi i pomaci u liječenju, u ovoj grani medicine, promijene u 365 dana, a nekada je tome trebalo desetljeće. Sve to skupa i košta, od edukacija do uređaja, zaključuje.
