Blizina i budnost, ključne su riječi za vrijeme došašća, a predlaže nam ih Crkva i u liturgijskim čitanjima, kazuje župnik Župe sv. Euzebija i Poliona Florijan Kvetek u povodu ovogodišnjeg došašća koji je sinoć s kapelanom Dominikom predvodio svoje župljane u simboličnom paljenju prve adventske svijeće u Vinkovcima.
Njegovu nadahnutu poruku prenosimo u cijelosti.
Prva poruka došašća i liturgijske godine je prepoznati Boga koji je blizu i reći mu: „Dođi još bliže!“. On želi doći blizu nas, ali nudi nam se, ne nameće se; na nama je da se ne umorimo govoriti mu: „Dođi!“. Došašće nas podsjeća da je Isus došao među nas i ponovno će doći na kraju. Ali, pitamo se, čemu služe ti dolasci ako ne dođe danas u naš život? Pozovimo ga!
‘Dođi, Gospodine Isuse’, zaziv je koji možemo reći na početku dana i često ga ponavljati: prije susretā, učenja, posla i donošenja odluka, u važnim trenutcima kao i u trenutcima kušnje. Kratka je to molitva, ali rađa se u srcu. Ako molimo Isusa da nam bude blizu, moramo onda biti budni kako bismo uočili njegovu prisutnost. Greška je u životu izgubiti se među tisuću stvari i ne primijetiti Boga. Zauzeti svojim interesima mogli bismo izgubiti ono bitno. Dok smo u noći trebamo bdjeti.
Dan će doći kada budemo s Gospodinom. Doći će, nemojmo klonuti duhom; noć će proći, izići će Gospodin, sudit će nam On koji je za nas umro na križu. Bdjeti znači to čekati, ne dopustiti da nas obuzme malodušnost, bdjeti znači živjeti u nadi. Kao što su nas prije nego što smo se rodili iščekivali oni koji nas vole, sada nas očekuje utjelovljena Ljubav. Ako smo očekivani u nebu, zašto živjeti od zemaljskih očekivanja? Zašto se mučiti za malo novca, slave, uspjeha, svih tih prolaznih stvari? Zašto gubiti vrijeme na jadikovanje zbog noći, kada nas čeka svjetlost dana? Sve prolazi. Bdijte, kaže Gospodin.
Isusovi učenici nisu uspjeli ostati budni kraj njega. Ta obamrlost može obuzeti i nas i zahvatiti snom osrednjosti. Do njega dolazi kada zaboravimo prvu ljubav i idemo dalje po inerciji, vodeći računa samo o mirnom životu. Ali, bez žara ljubavi prema Bogu, ne čekajući njegovu novost, postajemo osrednji, mlaki, svjetovni. To uništava vjeru, jer vjera je suprotnost osrednjosti; ona je žarka želja za Bogom, stalna hrabrost za obraćenje, hrabrost za ljubav i stalni hod naprijed.
Međutim, vjera nije voda koja gasi, ona je vatra koja žari. Isus ne podnosi mlakost. Stoga je potrebno trgnuti se iz tog sna, a to možemo učiniti bdijući u molitvi, slaveći mise zornice, jer moliti znači upaliti svjetlo u noći, znači uskladiti se s Gospodinom. Molitva omogućuje Bogu da nam bude blizu, te nas stoga oslobađa samoće i daje nadu. Molitva daje kisik životu; kao što ne možemo živjeti ako ne dišemo, tako ne možemo biti kršćani ako ne molimo.
Postoji još jedna opasnost na koju je upozorio papa Franjo, a to je ravnodušje. To je san onoga koji se ne zanima za druge nego je usredotočen samo na sebe. Kada se krećemo samo oko sebe i svojih potreba, ravnodušni na potrebe drugih, noć ulazi u naše srce te ono postaje mračno. Ubrzo se počinjemo žaliti na sve, onda se osjećamo svačijom žrtvom, i na kraju se u svemu stvaraju zavjere. Čini se da je ta noć pala na mnoge koji se žale za sebe, i ne zanimaju se za druge.
Lijek za san ravnodušja jest bdjenje ljubavi, jer ne možemo biti kršćani bez ljubavi. Netko misli da je osjećaj samilosti, pružanje pomoći, služenje, obilježje gubitnika! Zapravo je jedina stvar koja pobjeđuje, jer je već usmjerena na budućnost, na Gospodinov dan, kada će sve proći i ostat će samo ljubav. Upravo se milosrdnim djelima približavamo Gospodinu. Ona su put koji vodi do susreta s Isusom. Kada se Crkva klanja Bogu i služi bližnjemu, ne živi u noći. Dođi, Gospodine Isuse, daj nam da osjetimo želju za molitvom i potrebu da ljubimo.
Neka nas Marija, budna Djevica i Majka nade, vodi na tome putu pomažući nam upraviti svoj pogled prema Isusu Kristu koji će privući k sebi sve ljude i sve narode.
Ako voliš sebe, svoju obitelj, svoj grad Vinkovce, dopustit ćeš da Isus i u tvojoj noći upali svoje božansko svjetlo, poručuje u povodu 1. nedjelje došašća župnik Župe sv. Euzebija i Poliona Florijan Kvetek.
