Psihijatar Nikola Drobnjak ponovno se, prema izboru pacijenata u anketi portala najdoktor.com, našao u društvu sedam najboljih liječnika Vukovarsko-srijemske županije.
Danas šezdesetogodišnjak, rođeni je Vinkovčanin s Ervenice gdje živi u obiteljskoj kući u kojoj ordinira i u privatnoj praksi. Nikolin djed, po kojem je dobio ime, bio je fijakerist.
“Odvezao me fijakerom u rodilište, vratio fijakerom iz rodilišta i ja tako ostah u fijakeru. Zaljubljen sam u ovu zemlju po kojoj hodim, ljude, prirodu, životinje i sve oko sebe”, priča liječnik kojega u Slavoniji, a i izvan nje, znaju kao ljubitelja i uzgajvača konja.
Po povratku iz JNA, 1981., upisuje Studij medicine Osijek – Medicinskog fakulteta Zagreb. Sa suprugom liječnicom zapošljava se u Vinkovcima dočekavši Domovinski rat na Hitnoj – od masakra Borova Sela, Vukovara, Borova Naselja, strelišta Ljeskovac da bi krajem 1991. bio premješten na Odjel anesteziologije. Na ulazu u podrum vinkovačke bolnice prima ranjene i polumrtve.
“Mračno, bolno, traumatizirajuće doba, nastojim zaboraviti, spremiti, ali ne ide. Šutim, radim i patim. U ožujku 1993. dobivam specijalizaciju iz psihijatrije. Do tada u bolnici spavamo na strunjačama, krevetima, među pacijentima, proživljavmo njihove boli, noćne jecaje”, prisjeća se dr. Drobnjak.
Karijeru godinama gradi u rodnom gradu, vukovarskoj bolnici i tri godine kao vještak HZMO-a.
“Do ožujka prošle godine od kada radim u privatnoj ordinaciji u svojoj kući. Najveća nagrada mi je ako sam uspijevao pomoći. Kroz psihijatriju sam shvatio da sam ratnih godina imao ruke prelivene ljudskom krvi i tjelesnim ranama, a sada znam za teške rane duše, koje ne krvare, ali jako bole. Bole i mene, i moje, i sve druge”, govori svjestan kako pacijenti o njemu različito sude, no samo je čovjek, koji nešto zna o medicini, psihijatriji, dodaje.
“Mislim da živimo okruženi trećinama – jedna trećina nas voli, drugoj je nekako svejedno, ali je pozitivna, a jedna trećina, oni su koji nam nisu skloni. No, s prve dvije čovjek može ispunjeno živjeti. Psihijatrija je moja ljubav, iako planiram u ožujku u prijevremenu mirovinu, ostajem u struci, koliko mi zakon dopusti. Iskreno, umoran sam, želim proživjeti ove godine ili dane prije no stignem na cilj; u prirodi, među konjima, jahati i voziti fijaker po prašnjavim lenijama”, želja mu je.
O duševnom zdravlju na istoku Slavonije kaže, podaci su tragični – mladost je inertna, okupirana igricama, mobitelima, zakazuju na mnogim životnim poljima. Glorificira se malo raditi, a dobro živjeti.
“Strahujem jer im ne ostavljamo nikakve vrijednosti. Svijetom vlada mali broj ljudi, igra se s nama zbog ega i potrebe za još. Živite svaki dan intenzivno, punom snagom, ne čuvajte energiju, jer nam je to možda zadnji dan na nogama i sa zdravom pameću”, savjetuje vinkovački psihijatar koji ima dijagnozu i za hrvatsko zdravstvo – nije dobro, ali se o tome šuti, zaključuje.
