Došli divlji, otjerali pitome, rečenica je kojom bismo mogli oslikati presjek naše (ne)pismenosti i (ne)pristojnosti najizraženije u današnje vrijeme na društvenim mrežama i platformama za dopisivanje.
“Ks”, “Ds”, “Kk”, samo su neke od ‘lijenih’ kratica kojima, primjerice, tinejdžeri ili adolescenti danas komuniciraju pisanim putem međusobno ili s roditeljima. U prijevodu znače kasnije, gdje si, OK.
Izostanak koncentracije i multitaskanje na mobitelu i računalu novim generacijama sve češće knjige čini “presporima”.
Na sreću, iako je svojevrsno ogledalo nečitanja, nije to slika društva u cjelini. Ima sjajnih komunikatora, jednako djece i mladih, pismenih i načitanih, i na koncu konca, relevantnih. Jednako i komentatora, iako u manjini. Naime, toj tzv. “tihoj većini” , ističu u razgovorima, preče je nešto korisno raditi u životu nego dangubiti po bespućima online prepucavanja s onima često skrivenim iza lažnih profila, kolokvijalno ih nazivamo kukavicama. Ovi prvi radije će raditi na sebi, a knjiga je često sredstvo koje ih opušta, uči, odvodi u svjetove daleke od društveno nekorisne nepismenosti i primitivizma. Zato kultura odavno pripada kvartarnim djelatnostima što je gradivo nižih razreda osnovne škole. Tko se ne sjeća, neka ponovi.
„Uskoro se otvara nova knjižnica. Čak više kao kulturni centar plus park, prostor za druženje. Lijepo je”, facebook je dojam novinarke Maje Sever pri nedavnom posjetu Vinkovcima.
Promišljanje je to istraživača, ljudi širih vizira, onih kojima je pisana riječ i alat u poslu, a ne bi mogla biti da nisu voljeli knjižnice koje prožima povijest, sadašnjost i budućnost jednog naroda i njegova veza s ostatkom svijeta.
“Kada sam počela raditi u našoj Gimnaziji, između ostalih sam predavala i predmet Povijest knjige i knjižnice. Ako do tada i nisam bila svjesna što za jedan narod i svakog pojedinca znači knjižnica, tada sam toga postala svjesna. Stari su narodi svoj ugled, razvoj i napredak pokazivali otvarajući knjižnice, dovoljno je sjetiti se samo velike Aleksandrijske knjižnice. Rimljani su istinski uništili veliku i moćnu egipatsku kulturu tek kada su zapalili tu najveću knjižnicu staroga svijeta. Isto se dogodilo i našem gradu u Domovinskome ratu. Nije tadašnja knjižnica s bogatom zavičajnom zbirkom bila slučajna meta onih koji su rušeći nju, željeli uništiti i svijest o nacionalnoj pripadnosti i kulturi hrvatskoga naroda”, podsjeća ključno profesorica Hrvatskog jezika Višnjica Sorčik.
“Vjerujem da je povijest jedne knjižnice u nekomu gradu i mala, osobna povijest čitatelja pa rado prizivam neizbrisivo sjećanje na prvi ulazak u Knjižnicu, onu čije zgarište opominje i svjedoči o značenju knjige i čitanja za jedan narod, grad”, dijeli promišljanje kolegice i profesorica Hrvatskog jezika Marija Burić. Svako od nas posjeduje vrlo osobne, a tako slikovite trenutke pohranjene u sjećanje kao nezaboravno putovanje.
„Kao sedmogodišnja djevojčica ušla sam prvi put u Knjižnicu i tada me je osvojio fini, prašnjasti miris knjiga, miris višestoljetnoga pisanja, bonaca i nevera koje su autori živjeli, tinte rukopisa, svih romantizama, realizama i modernizama tuđih života. U moje se nosnice uvukao miris koji i danas svojim ticalima traži ispunjenje svih praznina koje treba popuniti – čitanjem. Laganim sam i svečanim dodirom ruke prelazila preko uredno posloženih knjiga u policama iza bijelih, dvokrilnih vrata i spoznala razliku između čitanih, manje čitanih i nedodirnutih knjiga. Što je knjiga bila pohabanija, znala sam: ta je dobila puno “lajkova” i možda bih ju trebala pročitati. Nerijetko su na stranicama imale poruke i komentare, rukom napisane, pa sam ih čitala kao zanimljive i zamišljala autore. Sve je bila mala svečanost: osmijeh tete Elze, knjižničarke u radnom ogrtaču boje sepije, iskaznica rukom ispisana s imenom i prezimenom te brojevima knjiga iz Knjižnoga kataloga, odabir knjige i šetnja gradom s knjigom u ruci”, sjeća se “djevojčica” Marija Burić.
„Još uvijek se sjećam odlazaka u knjižnicu s mamom i bakom. Mama bi uvijek skrenula lijevo, na Odjel za odrasle, tražila je štivo za sebe i baku. A ja? Ja bih uvijek pobjegla na Dječji i jednostavno se izgubila u mnoštvu slikovnica, plišanih i drvenih igračaka… Knjižničarka, teta Sonja, uvijek bi me rado dočekala, a i danas me njezin osmijeh razveseli! Ako ne bih bila na Dječjem, onda bih se iskrala na kat, kod tete Ive u kancelariju. Tako je knjižnica s vremenom postala dio mene, dio tjedna kada sam bila sretna! Uvjerena sam kako će mi nedostajati stara zgrada, koju ću uskoro moći nazvati i ‘starim prostorima knjižnice’. Visoka drvena vrata i zvuk njihova otvaranja, škripanje parketa, stare police i miris knjiga ništa ne može zamijeniti! Prije nego što sam i sama postala osoba koju ljudi pitaju za preporuke knjiga, pristupačni knjižničari su uvijek bili tu za nas! Knjižnica je oduvijek bila mjesto gdje se mogu obratiti za pomoć, moje utočište, moj mir”, u dahu će najmlađa hrvatska knjiška blogerica, gimnazijalka Ella Hasel koja je knjige zavoljela u trbuhu mame Gorane, školske knižničarke.
“Posjećujući mnoge knjižnice u našoj domovini, ali i u europskim zemljama, već samim ulaskom kroz vrata knjižnice, bez obzira kako se ona zvala i gdje se nalazila, osjetila sam da postajem dijelom svijeta jer misli pretočene u riječi ne poznaju granice. Pišu ih ljudi za ljude i tako je bilo oduvijek. Bez obzira služi li nam knjiga da se opustimo ili naučimo nešto novo ona je tu za nas kako bismo bolje razumjeli sebe, ali i druge te na taj način postajali bolji, suosjećajniji, manje skloni nerazumijevanju, a ponekad čak i vrijeđanju ljudi oko nas”, poučava prof. Sorčik.
Ne čudi stoga što većina s nestrpljenjem čeka dan kada će vrata otvoriti nova knjižnica. Prema najavama, Dan grada Vinkovaca i blagdan sv. Ilije 20. srpnja 2023. bit će upisan zlatnim slovima u povijesni vremenik po lokalnom vremenu ulaskom u prostor čije smo nastajanje i izgradnju pratili posljednje tri godine.
“Nadam se da će mnogi otvoriti njezina vrata i udahnuti miris! Volim kada moj grad, moji Vinkovci, mirišu na knjige, na ljude koji uče riječi, uživaju u njima, rastu s njima i pridonose dobromu. Eto, zato je važno da Grad ima Knjižnicu: kako bi svatko mogao šetati među riječima, posuđivati riječi u krasnim koricama knjiga, vraćati ih na police i iznova tražiti nove, mirisne riječi! Vijest o skorom preseljenju u novu zgradu knjižnice oduševila je brojne Vinkovčane – čitače i nečitače, pa tako i mene samu! Mladi će napokon imati mjesto za opuštanje i učenje, djeca će imati veći i bolji prostor za igru, a svi ćemo imati priliku posuđivati mnoštvo knjiga, od kojih su mnoge dosada morale čekati svojeg čitatelja u spremištima. Vjerujem kako ćemo preseljenjem svi češće provoditi vrijeme u knjižnici, sudjelovati na promocijama knjiga, dječjim radionicama i različitim predavanjima, jer to i jest njezina svrha. Sretna sam, kao i svi ostali Vinkovčani, jer ćemo napokon moći uživati u pogledu na naše novo najdraže mjesto u gradu – knjižnicu!”, nadahnuto će prof. Burić.
“Kako sam sada pred mirovinom i kako sve češće slušam o krizi čitanja i nestajanju čitatelja, sretna sam jer znam da to nije i ne može biti istina. Mladi čitaju, istina čitaju ono što oni žele i imaju potrebu čitati. Često me obavijeste o novim autorima i naslovima za koje nisam čula, a oni su im preporučeni u knjižnici – tako i ja učim, učim od mladih. Stignu oni u kafić, ali i u knjižnicu. Zato se nekako ne bojim budućnosti koja pripada mladima sve dok oni imaju potrebu otići u knjižnicu, zaroniti u svijet priča i ljudskih sudbina, jer tako uče cijeli život, a svaki je oblik učenja istovremeno i svojevrsni napredak – kako pojedinca, tako i društva u cjelini”, zaključuje Višnjica Sorčik.
Velika rupa koja je godinama podsjećala na razaranje i spaljenu zemlju prošlo je svršeno vrijeme, a novo, najmodernije zdanje hrama pisane riječi u Hrvatskoj, konačno je sapralo svu patinu nesretnih vremena i više od tri desetljeća prognaništva u zgradi nekadašnjeg, prijeratnog Sveučilišta.
“Uspomene su u slikama, ali su tragovi u riječima, tisućama riječi koje sam otkrila, pohranila, zaboravila pa opet tražila. Neke sam riječi naučila lijepo izgovarati, nad nekima sam se namučila, neke i danas teško izgovaram, neke su umrle. Pišem o riječima jer su one u knjigama, a knjige su u knjižnici. To je njihova materijalizacija i shvaćam kako i riječi hrane”, napominje Marija Burić dodajući kako je opasno biti gladan riječi, pogotovo dobrih, lijepih, svrsishodnih, utješnih, vedrih, ozdravljujućih, molitvenih, nježnih…
“Sva je uloga čitanja i pohranjivanja knjiga sabrana u distopijskomu romanu “Fahrenheit 451” u kojemu autor Ray Bradbury opisuje “opasnost” čitanja pa sve knjige spaljuje”, podsjeća.
No, oni koji su jedanput udahnuli miris knjige, sigurna je, ne odustaju od riječi pa ponavljaju i napamet citiraju ono što su pročitali i kao kazivači, tiho i nenametljivo, prenose riječi mlađima od sebe. Tako knjige nikada ne umiru i ne nestaju ni na jednomu zgarištu. U našemu je gradu, na davnomu zgarištu, zabljesnula nova zgrada Knjižnice, poručuje profesorica Marija Burić.