Jutros nas je nadahnuo neobično običan poziv Dinke Juričić, žene koja je svoje umirovljeničke dane odlučila provesti u Šarengradu. Ondje je naime iz Zagreba došla njegovati bolesnoga oca, a kada je preminuo, odlučila je ostati i unazad par godina oduševljava aktivnošću na Facebooku promovirajući srijemsko-dunavski život na jedinstven, samo njenom osobnošću začinjen način.
Uz dokolicu koja joj autentičnoj leži odlučila je ova umirovljena učiteljica, a koja je svoj radni vijek kraju privela u jednoj hrvatskoj nakladničkoj kući, ponuditi u Šarengradu besplatan smještaj putnicima namjernicima počevši od biciklista, motociklista na proputovanju kroz Hrvatsku kako ne bi noćili u šatorima nego na udobnom ležaju s kupaonicom. Pomažući ljudima tako se stavila na kartu domaćina koji se na ruti prema jugoistoku Europe ne zaobilaze. Sinoć je stigao novi gost, sa zanimljivom pošiljkom.
“Divno je kako se mi učitelji uvijek nekako nanjušimo i sretnemo i prepoznamo. I otkrijemo kako u nama gore slični plamenovi i kako sanjamo slične snove.
Marlon je sinoć stigao u Šarengrad. Svoj odlazak u mirovinu odlučio je proslaviti putovanjim biciklom od Helmonda (u Nizozemskoj) do Istanbula. Ono što ga razlikuje od svih biciklista koji su dosad prošli Šarengradom je ono što nosi sa sobom: pisma. 200 rukom pisanih pisama svojih učenika. (Na svako je pismo zalijepio i dodatak: računalnu transkripciju da ga mogu pročitati i oni kojima je teško čitati tuđe rukopise.)
Putem od Nizozemske planirao se zaustavljati u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Rumuniji, Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj te u Turskoj. Za svaku od tih deset zemalja pripremio je paketić od 20 pisama svojih učenika te naputak (učiteljima ili roditeljima) na jeziku zemlje kroz koju prolazi s molbom da pisma koje dobiju podijele djeci (od 8 do 12 godina) i zamole ih da odgovore pošiljatelju pišući nešto o sebi, svom gradu, hobijima… i da svoja pisma poštom ili elektronski pošalju na njegovu adresu, a on će ih predati onima kojima su namijenjena.
Dao mi je, dakle, paketić pisama. Neka ću dati i svojim malim prijateljima u Šarengradu (Luki i Miji), nekoliko bih rado podijelila djeci u svojoj županiji, a ostala ću poslati po Hrvatskoj svima koji znaju komu bi ih dali i tko bi na njih rado odgovorio.
Predivan projekt, zar ne? Projekt koji gradi mostove među ljudima. Projekt kakvim učitelji vidaju ranjeni svijet.
Mali Nizozemci napisali su pisma na nizozemskom, naša bi im djeca trebala odgovoriti na hrvatskom. Zahvaljujući elektronskim prevoditeljima, svi će razumjeti jedni druge.
Dakle, ako znate dijete koje bi se veselilo dopisivanju s nekim sa sjevera Europe, javite mi se da vam predam pismo nekog od Marlonovih učenika (Jasper, Milan, Nikki, Mohamed, Yassir, Elmas, Mel, Silvana, Jamani, Ale).
Ako ne znate za takvo dijete, molim Vas da objavu podijelite pa da stigne do onoga tko će joj se razveseliti”, poručila je putem Facebooka.
Nemojte da pisma ostanu neodgovorena, dragi svi odrasli, javite djeci!
