Povratak starim običajima i tradiciji uz cjelodnevni divan i druženje za sve uzraste, cilj je koji su po 9. put ispunili Dani salaša Tena čiju organizaciju potpisuje poduzeće Boso.
Nepca žirija sastavljenog od dva tehnologa, predstavnika Kraša i dr. Oetkera, prošlogodišnjih pobjednica te domaćina, imala su zahtjevan posao, kušati 31 uzorak šifriran brojem, a ocjenjivala se boja, okus i gustoća.
Treća sreća jer konačno nakon tri godine sudjelovanja, prvi, pobjednički pekmez od plavih šljiva skuhale su Mice iz Starih Mikanovaca. Srebrni zlatnog sjaja ispekla je Udruga umirovljenika Nuštar. Kažu one, nakon tolikih godina, eto i 3. mjesta za Udrugu Tkanica iz Gradišta.
Dok su najmlađi odmjeravali snage u nogometnom turniru, stariji su obilazili Sajam autohtonih proizvoda, proizvođača ukrasnih i uporabnih predmeta te prehrambenih proizvoda, ali i kuhali pekmez od plavih šljiva. Naime, kako je sezona šljiva, Pekmezijada je središnje događanje ovog okupljanja, a koliko je zanimljiva građanima svjedoči zanimanje 31 ekipe koje su od 10 do 16 sati, uz pjesmu i druženje, u oranijama spravljale domaći pekmez. Zadovoljstvo nisu krili ni organizatori.
“Vrlo smo zadovoljni, natjecatelji i gosti, također. Pokazali smo se kao čuvari tradicije. Oživljavamo običaje na starinski način, doprinosimo toj tradiciji druženja i uživanja u zajedništvu. Tome se rado odazivaju i gosti, poslovni partneri iz svih krajeva Hrvatske kuhajući ovdje s nama”, rezimirao je vlasnik poduzeća Boso, Bosiljko Stanić najavljujući 10. jubilarne Dane Salaša Tena dogodine.
Pekmez od šljiva jedan je od omiljenih u Šokadiji. Pokazao je to i rezultat jer najbolji se kuha po staroj recepturi u selima vinkovačkog kraja.
I danas se u njemu uživa puneći buhtle, kiflice, krofne, rolat, palačinke, knedle, mažući lepinjice ili samo kruh, stariji se sjećaju i kombinacije s vrhnjem, mlađi s maslacem, a najslađi je iz teglice.
Početne pozicije svima su bile jednake – 40 kg plavih šljiva i 5 kg šećera. Potom se krenulo s pripravom. Netko je mljeo, netko pasirao šljive, netko dodao manje odnosno više šećera, pa čak i cimet i rum, izmjenjivalo se za vatrom na kuhači koja najmanje četiri sata jedina nije stala.
Ni jačina vatre nije nevažna, a dodamo li tome i gotovo 40 Celzijevaca u zraku, moderni način života uistinu se treba nakloniti strpljenju naših starih koji su na vatri u kotluši, bez klima uređaja, od pamtivijeka tako spremali zimnicu. Razmjenjivalo se savjete, šaputalo, guglalo, telefoniralo. Kako znati kada smo gotovi, pa lijepo, kada kuhača odvaja teksturu i ostavlja trag da se vidi dno kotluše ili na tanjuriću ako se ne razlijeva kad se ohladi.
Bila je ovo prilika za sjajno druženje čiji će rezultat završiti na policama “špajze” s domaćim slatkišem za zimu, nama najdražem na svježem kruhu uz šalicu mlijeka.
Svi su složno zaključili kako nema do domaćeg pekmeza po staroj, najjednostavnijoj recepturi gdje presuđuje puno strpljenja i ljubavi.