„Pijem duplu kratku kavu u 17 sati u Grejpu, a sjećam se Arta…”, premosnica je velikih vrućina Goranu Remu, pjesniku, esejistu, kritičaru, redovitom profesoru Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku, Vinkovčaninu po opredjeljenju, rođenom u Slavonskom Brodu, s osječkom adresom, u fazi umirovljenja po sili zakona, ali i dalje živahnom i duhovitom koji će svoju stručnu, kabinetsku knjižnicu nastalu tijekom 33 godine znanstvene karijere darovati vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici koja je upravo uselila u novu zgradu od 4 500 četvornih metara.
„Došlo je vrijeme da „vratim“ knjige koje sam posudio prije pola stoljeća. Naime, Vinkovci su u direktoriranju Vere Vuković (kasnije mr.sc.Erl) i Ane Nane Vuković imali knjižnicu zahvaljujući kojoj nisam dugo vremena pomislio da uopće postoji neka knjiga koju ta knjižnica – nema!? Naime, nisam pomišljao da postoji uopće ta opcija – da ikoja knjižnica može nemati neku knjigu…to sam kao neko naknadno čuđenje dakako shvatio puno kasnije, mislim na tu učeničku pa studentsku komociju u kojoj sam se kao član vinkovačke knjižnice nalazio… Jer sam to naravno tada uzimao kao zdravo za gotovo: kada trebaš knjigu odeš u knjižnicu i posudiš”, sažima svoju odluku jednostavno i logično, a pristojno u intervjuu za Glas Slavonije.
Povod je sada, najavljuje, vrlo neposredan. Umirovljenje i želja da se ta knjižna građa nađe tamo gdje je najlogičnije, u gradu koji je prijestolnica Šokadije, što je otac mu Vladimir rado citirao i ponavljao, a dobro se sjeća kako je to zaneseno izgovorio 1972. kada je (kao tadašnji ravnatelj o.a.) Vinkovačko kazalište nazvao imenom Joze Ivakića.
„Ta moja studijska knjižnica, ili zbirka, kako to već struka najbolje zna, bit će dostupna kada ta sada dragocjena zgrada uhvati ritam u svojem čarobiranju kretanja svojih djelatnika koji su sigurno u golemom poslu, u kojemu dakako njihova sreća postaje i sreća Grada: od Vedrane, Tihomira i Željke pa nadalje…, a ja sam još dužan pred javnošću potpisati i darovnicu, kako bi građa stigla: studentima, učiteljima/prof.HJK, građanima koji prate suvremenu književnost, medijsku umjetnost, beletristiku, napose suvremenu poeziju i prozu, našu i inozemnu, humanističke stručne knjige, dosta toga zavičajnog, Slavonsko ratno pismo također”, poručuje svojim Vinkovčanima i rado pojašnjava zašto, primjerice, impresivna profesorska zbirka od 5000 knjiga nije završila nedaleko od nekog studija književnosti ili primjerice u rodnom Brodu.
„…Pošto je u ratnim Vinkovcima velikim dijelom stradala, osim toga, na moj upit današnjoj vinkovačkoj ravnateljici Vedrani Lugić – dobio sam odgovor oduševljenja i to me je baš bazično vinkovački razveselilo!”, eto odgovora i najave darovanja impresivne ostavštine kojoj ćemo doskora svjedočiti.
