Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja “Hrvatska majka Vinkovci” osnovana je 12. listopada 1992. godine i prva je udruga za traženje nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja u RH.
Ove godine navršila se 31. godina od kako su se okupili u nadi kako će zajednički i djelujući prema svima koji bi im mogli pomoći i u suradnji sa svima koji su im pružili pomoć i podršku, pronaći svoje najmilije.
Te 1992. godine udruga je na popisu traženih imala 120 osoba. Nažalost, i 31. godinu kasnije još uvijek nisu svi dobili priliku dostojno pokopati svoje najmilije i posjećivati ih na njihovom posljednjem počivalištu.
Danas, ističe predsjednica Spomenka Kušić, na popisu je još uvijek 31 osoba s vinkovačkog područja od kojih 12 iz Vinkovaca. Na svom putu boli i traženja neki su roditelji preminuli ne dočekavši odgovor na pitanje gdje su njihova djeca. Oni koji još uvijek traže mahom su već onemoćali, bolesni.
“Svaki dan čekamo i u nekoj nadi živimo, ali dani idu, roditelji umiru i bit će više onih koje tražimo nego nas roditelja koji ih tražimo. Ali evo, uključene su supruge, uključila su se djeca, koja su sada odrasli ljudi”, ističe Spomenka Kušić, koja još uvijek traži sina Mirabela kojemu se trag gubi u Borovo Commercu.
“Živimo dan za danom, u iščekivanju, u boli, u tuzi, razmišljajući samo o jednom: da ne umrem, a da ga ne pokopam. To je jako, jako bolno. Ja nisam svoje dijete našla i ja se s tim nikako ne mogu pomiriti. Ja sam još uvijek u 1991. i tapkam u nekom tunelu iz kojega izlaza ne vidim“, kaže Spomenka Kušić napominjući kako od 2011. do 2020., kada je riječ o onima koji su na njihovom popisu traženih, nije bilo nijednog ukopa, 2020. bio je samo jedan i nakon toga do sada ponovno nijedan.
Kao udruga, kaže, nastoje biti aktivni koliko je to moguće, a uz mlađe članove obitelji, priskoče im kada treba i iz Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga VSŽ čiji su član. Također, član su i jedan od utemeljitelja Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Trenutačno, nalaze se u prostoru u Dugoj ulici 2, koji je na drugom katu što sada već gotovo svim roditeljima predstavlja problem.
“Nadamo se nekom prostoru u prizemlju jer mi smo željni susreta, priče, i ako netko od roditelja ide kod liječnika ili nešto obaviti u gradu, navratio bi, ali je penjanje na drugi kat za većinu problem. Mi se čujemo telefonom, ali bi nekad i sjeli, popili kavu i popričali, izjadali se jedan drugom jer jedan drugog razumijemo“, zaključuje Spomenka Kušić.
