“Kampanjom želimo izazvati bijes kod ljudi”, rečenica je koja je odjeknula s nedavnog SDP-ovog predstavljanja liste za 5. izbornu jedinicu u Vukovaru. I samo nju smo zapamtili. Ostalo, nažalost nismo. Izgovorio ju je Predrag Matić Fred, nositelj liste, čovjek koji se borio za Hrvatsku, a danas u Bruxellessu živi i radi kao hrvatski europarlamentarac.
Vrlo diskutabilno i neprimjereno za nekoga tko obnaša visoku dužnost u središtu Europske unije i nada se kako će tom retorikom privući dio razočaranih birača, dok se onaj drugi dio pita što to pjesnik poručuje ako napada, a sa mnom ne dijeli ovdašnju svakodnevicu. Na tragu je to gerila komunikacije koju je svojom kandidaturom najavio aktualni predsjednik države po rasposivanju izbora, no u startu komunikacijski poruka nije dobra.
Kod velikog dijela javnosti odnosno pratitelja predizbornog ciklusa neće izazvati bijes, više zgražanje agresivnom retorikom. Ona, naime, dio birača animira na razmišljanje želi li uopće takvima dati glas. Prijeteći ton nikada nije dobar izbor, više kontraproduktivan.
Po svom osebujnom izričaju poznat je predsjednik Zoran Milanović za kojeg se dio javnosti opravdano pita, što se događa. Čemu tolika galama kada je riječ o prekaljenom političaru koji je svoje govore znao majstorski sofistirano upakirati u ono što želi poručiti. Ako računaju na manipulaciju masom, bojimo se kako su ta vremena prošlo svršeno vrijeme. Nekadašnja pristojna lijevo-centar Hrvatska, kako su se sami nazivali, postaje glasno nametljiva. Je li razlog u nedostatku sadržaja s mantrom rušenja HDZ-a? Jedino racionalno što kroz takav narativ može iščitati potencijalni birač. Ni Peđi Grbinu pesnica u zraku, ruku na srce, uopće ne stoji jer ga godinama pratimo kao “uvaženog zastupnika”, umjerenog, negalamdžiju. Pitamo se, tko ih savjetuje i zašto čini od njih ono što oni, pretpostavljamo, nisu po habitusu. Pa prema van izlazi karikaturalnost, tetralnost, grotesknost koja iritira većinu pristojne, napomenimo i vjerojatno još uvijek neodlučne javnosti.
Galama je od početka sveprisutna kod možemovke Sandre Benčić za razliku od njenog kolege Tomislava Tomaševića. Oni su komunikacijski kao nebo i zemlja. “Prebacivanje TV programa” kada Benčić govori čest je komentar građana. Pojašnjavaju kako ih smeta ta verbalna agresija koja “sijeva” iz ekrana ili etera, a s druge strane, kažu, nisu u stanju pokupiti smeće po Zagrebu. Vjeruju li da će tako zazvati revoluciju? Više smo skloni razmišljanju kako smo revolucionarne pokrete ostavili u nekim bivšim vremenima.
Slične komentare na račun javnog nastupa, usprkos medijskom iskustvu, čuju se i za nekadašnju novinarku, danas političarku Karolinu Vidović Krišto.
Ako se pitate zašto to čine, nameće se samo jedan odgovor. Sadržaj podređuju samom/j sebi, svojoj osobnosti pa ako hoćete i taštini. I rekli bi naši stari, ode mast u propast!
Posebno interesantni narativi su oni nezavisnih kandidata koji se kunu u svoju neovisnost pa se birači s pravom pitaju, što rade na stranačkim listama?! Dakle na tragu prve neistine, žele ih uvjeriti u borbu za istinu i pravednost, ali iz saborske fotelje, uz potporu stranačkih glasača.
Centar koji uvijek muku muči s nestabilnim biračkim tijelom, i dalje je uljudan i pristojan s konkretnim programom, ali većini takav dosadan. Nema karizme, nema pojedinca s X faktorom.
Desno od centra mijenja se i priroda komunikacije. Kao da su zamijenili uloge s nekadašnjom tzv. ljevicom pa ovdje sada vlada umjeren ton, na britke odgovore spreman većinom miran premijer Andrej Plenković i ministri koji emitiraju nesklonost sukobu. Recimo s Tomom Medvedom imate čak želju popiti kavu jer je svojom mirnoćom penicilin za sugovornika. U tom smjeru ova HDZ-ova kampanja, bez nekih posebnih iskakanja, temelji se na terenskoj komunikaciji rezultata Vlade s posebnim naglaskom na još uvijek aktualni mandat i ukazivanje na, kako ih zovu, neustavne postupke aktualnog predsjednika.
Takvu komunikaciju, prikladnu njihovu biračku tijelu, spustili su i na lokalne razine, uz naglasak na istaknute lokalne čelnike, njihove rezultate i najavu planiranih projekata bez verbalnog “natpjevavanja”, rekli bismo u Šokadiji.
Penavin DP i dalje je fokusiran na domoljublje iz ’91. i u tom smislu komunicira teme prema vlastitom izboru dajući im predznak nacionalnog interesa. No vrlo je izvjesno da će baš oni biti jezičac na vagi pri sastavljanju nove vlade bez obzira na to tko dobije većinu. Svjetonazorski centar-desno bolje im leži dok u suprotnom možemo očekivati nestabilnu vlast jer dok su jedni primjerice za zabranu pobačaja, za druge je ta zabrana potpuno neprihvatljiva. Analizirajući javni nastup, dok je prof. Ivanu Penavi komunikacija malo “tvrđa”, inženjer po struci Mario Radić stranački je svojevrsni flaster koji ležernije “popegla” ostale.
Vanjština i neverbalna komunikacija često nas zasmetaju i kod drugih javnih osoba primjerice televizijskih prezentera posebice u informativnom programu koji ima svoje zadatosti uključujući prije svega prenošenje informacije i poštovanje prema gledatelju. Zadatak je iznijeti sadržaj, a ne mu pretpostaviti frizuru, neprimjerenu odjeću i slično. Kao što ni za Sabor nisu primjerene traperice ili za crkvu kaftan za plažu.
Javni nastup trebao bi biti odraz onoga što jesmo upakiran u sadržaj i prigodu u kojoj se nalazimo, a sva iskakanja često javnost kažnjava jer ne prepoznaje, točnije ne osjeća iskrenost i vjerodostojnost.
