Negdje tamo sredinom proljeća 1969. godine, na željezničkoj stanici Spačva između Otoka i Vrbanje, počela je priča Marije i Joze Petrina, priča o bezuvjetnoj ljubavi, toleranciji i poštovanju, priča vrijedna divljenja… Danas, na 55. godišnjicu braka, odlučili su s nama podijeliti sve ono od čega je satkano njihovo zlatno doba ljubavi – od prvog pogleda, preko teških vremena do trenutaka najveće radosti.
Zlatni jubilej za Mariju i Jozu znači ne skidati osmijeh s lica, baš kao što ga ne skidaju otkako su upoznali jedno drugo. Uvjerili smo se i sami u to kada smo ih posjetili u njihovoj obiteljskoj kući u kojoj i dan danas žive svoju bajku. S radošću se sjećaju svojih početaka. Marija je tada bila mlada gimnazijalka koja je svakodnevno vlakom putovala do škole u Vinkovcima, a Jozo je radio kao prometnik.
„Snimio je mene i moje kolegice, nekako se uvijek našao u blizini. Ja sam bila jako mlada i pod strogim okom majke, no on je bio uporan i stalno me „bario”. Bila sam na granici hoću – neću i na kraju sam popustila”, priča nam Marija. Bila je to nekako ljubav na prvi pogled ili barem prva iskra koja je rasplamsala vatru ljubavi koja ih još uvijek veže. Marija je imala samo sedamnaest godina kada je u srce ušetala pomisao na zajednički život s Jozom. Majka, stroga i čvrsta, odgojena u duhu vremena, nije dopuštala dječje simpatije – ili škola ili brak, smatrala je.
Jozo je, s druge strane, znao što želi i nije se dao obeshrabriti. I tako su, samo šest mjeseci nakon što su se upoznali, odlučili uploviti u bračne vode. „Ona mi se svidjela i to je bilo to”, dodaje Jozo.
Vjenčali su se 15. studenoga 1969. godine, ona je imala 17, a on 23. Brzo poslije dobili su dvije kćeri, Danijelu i Sanju. One su im dale četvero unučadi, dva dečka i dvije curice, s kojima se često i rado druže. Baka im je bolja jer peče i kuha, a didu više vole jer im daje džeparac, kroz smijeh nam pričaju supružnici Petrina. Kroz život je bilo raznih izazova, nisu imali puno i nije bilo lako, no svojoj djeci uspjeli su omogućiti obrazovanje i podršku. Za vrijeme rata Marija je otišla raditi u Njemačku u restoran kod Jozinog brata, kako bi curama omogućila studiranje u Zagrebu koje je iziskivalo ogromne troškove. Kasnije se zaposlila kao kuharica u hotelu Cibalia, dok je Jozo cijeli radni vijek proveo na željeznici. Počeo je kao prometnik, a završio kao glavni dispečer.
Danas oboje uživaju u zasluženoj mirovini, u miru, sreći i ljubavi. Hvala Bogu nema nikakvih ni “bolešćura”. Jozo voli raditi u vrtu, a Marija, ako nije u kuhinji, uživa brinući se za cvijeće. „Mi sve radimo zajedno i volimo to. Bilo da smo kući ili negdje dalje, uvijek smo jedno uz drugo”, napominju Petrine.
Na pitanje koja je tajna njihovog uspješnog braka, spremno odgovaraju da su to poštovanje i tolerancija, uz vjeru i obitelj kao glavnu nit vodilju. Prihvatili su, kažu, jedno drugo onakvima kakvi jesu. „Bude tu sitnih razmirica, ali ništa što nismo mogli riješiti u nekoliko minuta. Oboje znamo nekad planuti, ali ne možemo se dugo ljutiti. Danas generacije nisu takve, puno lakše odustaju i odlaze svatko svojim putem”, napomenuo je Jozo. Prostora za zamjeranje kod njih jednostavno nema. Obitelj je na prvom mjestu, važno je, kažu, brinuti jedno za drugo, ponajprije sad kad su ostali sami u kući.
„Nikad nisam požalila što sam se udala za njega”, podvlači Marija. Malo je jedino ostao žal što nije završila srednju školu pa bi možda imala bolja radna mjesta, no ostvarila je sve što je ikada htjela. Uz beskompromisnu potporu svoga Joze koji nikad nije ni pomislio dignuti ruke od onoga što je za njega svetinja – svoje obitelji. Njihova priča, jednostavna i iskrena, svjedočanstvo je vremena i ljubavi koja je preživjela sve – rat, razdvojenost, teškoće, ali donijela neizmjernu radost i sreću. Marija i Jozo Petrina svoj život temelje na obitelji i zajedništvu, a njihova ljubav, obogaćena strpljenjem i razumijevanjem, danas je primjer koji i dalje sja i koji dijele s djecom i unucima. Istim utabanim putem idu ka dijamantnom jubileju koji će, ako bude zdravlja, proslaviti uz veliku feštu, najavili su supružnici Petrina.
Što mi se najviše sviđa kod nje? Sve volim, ne mogu izdvojiti samo jedno
Govori nam Jozo za svoju Mariju kada smo ga pitali izdvojiti ono što mu je najdraže kod njegove supruge. Od davne 1969. godine pa sve do danas nije izgubio privrženost prema životnoj suputnici, za nju je bio i bit će u svim trenucima, bez kompromisa. Marija mu, s druge strane, vraća svojom dobrotom i bezuvjetnom ljubavi, ugađajući mu na način na koji samo ona zna. Svoj svijet gradili su uz puno truda i odricanja, u kojemu nikada, ali baš nikada nije nedostajalo razumijevanja i potpore
