Mia je učenica 3. razreda OŠ „Antun Gustav Matoš“ Vinkovci koja se obrazuje po posebnom programu uz individualizirane postupke. Kaže da voli školu i druženje sa svojim školskim prijateljima: Josipom, Lorenom, Lukom i mnogim drugima. Najviše voli hrvatski jezik i često dobiva petice, a na pitanje je li joj teško u školi spremno odgovara – nije! No, za njezino funkcioniranje u školi potrebna je mala pomoć. Ta pomoć zove se Ana.
Najprije prijateljice pa tek onda ono službeno, pomoćnik u nastavi i učenica. Dan desetogodišnje Mije Bošnjak i njezinog ogromnog životnog oslonca Ane Salopek ispunjen je kako učenjem i stjecanjem novih znanja, tako i zabavom i smijehom. Počinje u 7.45h, Miju u školu dovozi majka osobnim automobilom, a Ana i kolegica Ivona čekaju nju i ostale učenike ispred učionice. Mijina majka potom čisti njezin kateter i s njom obavlja toalet, nakon čega je djevojčica spremna za nastavu.
„Mia je dosta samostalna, najpotrebnija sam joj za kretanje. Međutim, zna se ona tako malo zapričati, malo zamisliti. Tu sam da joj pomognem, izvadim knjige, nahranim“, pojašnjava nam Ana. Mijina je desna ruka kada je u pitanju učenje, ali i svojevrsno sklonište na koje uvijek može računati kada se pojavi neki nenadani zvuk, buka ili pokoja suza. Kako vrijeme odmiče, suze je zamijenio smijeh i mnoštvo šala i pošalica te poneko češkanje, smiju se njih dvije. „Svi mi ostvarimo tu neku povezanost na malo višoj razini. Bar je meni tako. Ne mogu govoriti u ime svih, ali vidim da i drugim kolegicama i kolegama to postane više od posla“, dodaje.
Ana Salopek pomoćnik je u nastavi posljednje četiri godine. U tom razdoblju bila je podrška u odgojno-obrazovnom procesu trima učenicima. Učenici se školuju po posebnom programu uz individualizirane postupke u posebnim razrednim odjelima te po posebnom programu za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života i rada uz individualizirane postupke u odgojno-obrazovnim skupinama. U prvom se učenici školuju do 15. godine te nastavljaju u srednjoškolsko obrazovanje za pomoćna zanimanja, a u drugom se školuju do 21. godine života.
Ana navodi da rad u odgojno-obrazovnim skupinama zna biti puno teži i psihički naporniji. „Nekada sam znala doći kući i rasplakati se. Previše je toga tako da jednostavno to mora nekako proći kroz nas“.
Rad u posebnim razrednim odjelima nešto je lakši i često ljepši, ovisno o boljim i lošijim danima. Ana poznaje svoju Miju u srž. Samo ona zna protumačiti njezine izraze lica. Zna koja je njezina najdraža pjesma, najdraža boja. Željno s njom očekuje nova kolica i pravi planove za njihovo ukrašavanje za nadolazeće božićne dane. Poznaje njezine boli od sjedenja u korzetu kojeg nosi kako bi potpora tijelu bila čvršća, sluša priče o boravku kod kuće i kolačićima koje radi s mamom, a ponekad joj kratko dopusti ulogu šefice kako bi izgradila njezino samopouzdanje.
Na tu temu razgovarali smo i s Martinom Boričić Martić, edukacijskom rehabilitatoricom na mjestu stručnog suradnika, koja napominje kako u posebne odjele često dolaze učenici koji su se školovali po redovitom programu, no problema s inkluzijom nema.
„Kada dođu u posebni program jako se dobro osjećaju jer su dobro integrirani među učenicima istih teškoća. Odvajanje tu prestaje, svi su već naviknuti jedni na druge, imaju zajedničke aktivnosti i druženja“, pojašnjava.
U ovoj osnovnoj školi po posebnom programu školuju se 64 učenika, a u redovitom programu 35 učenika školuju su po nekom obliku primjerenom programa. Za veliki dio njih brinu se pomoćnici u nastavi. U posebnim odjelima čak 23, u redovitim odjelima 5 pomoćnika od čega 2 stručno-komunikacijska posrednika za učenika s teškoćama sluha.
„Pomoćnik je ovdje kako bi odgojno-obrazovni proces tekao nesmetano i kako bi učenicima sa teškoćama osigurali jednake uvjete obrazovanja. I mislim da je to jedino što trebamo imati na pameti kada raspravljamo o tome je li pomoćnik potreban ili nije“, govori Boričić Martić. Dodaje kako se Izmjenom Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima pomoćnik u nastavi postaje pomoćnik za cijeli razred, odnosno odgojno-obrazovnu skupinu, a ne za jednog učenika kako je to bilo ranije.
Iako im služe kao pomoć, educirani pomoćnici u nastavi svjesni su da trebaju razvijati i samostalnost učenika. Važno je to prepoznati na vrijeme. Stoga, od sredine studenog kreće novi ciklus edukacija. Uz to, važno je spomenuti i kako dalje ide projekt Grada Vinkovaca “Osiguravanje pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika u Gradu Vinkovci 2024-2027”. Vrijedan je 1,6 milijuna eura, pripremila ga je agencija VIA, a odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Tako će i u sljedeće tri godine 50 učenika s teškoćama u razvoju imati svu potrebnu stručnu pomoć u svojim školama, njihovi pomoćnici u nastavi i komunikacijski posrednici će i nadalje biti uz njih i pomagati im u školskim aktivnostima.
Uz ključne infrastrukturne projekte, od velike važnosti za naš grad upravo ovi manji, socijalno usmjereni projekti kojima je osigurana direktna pomoć i potpora građanima, bilo da se radi o djeci, umirovljenicima ili braniteljicama i braniteljima. Provedeno je 28 socijalno usmjerenih projekata, zaposleno 337 osoba, projektima je obuhvaćeno 2500 djece, 1040 starijih osoba te preko 100 braniteljica i branitelja.
A izuzetno je važno to za cijelo naše društvo, dodaje rehabilitatorica, jer djelovanje pomoćnika u nastavi bitan je proces uključivanja djece u zajednicu i to ne samo na papiru. Zbog njih je boravak u školi i odvojenost od roditelja lakša za podnijeti. Svakoga dana u njima izmame osmijeh, zaustave suzicu, podignu gumicu i daju „peticu“. Puno je više to od posla.
