Ovotjednu rubriku „Iz arhive Vinkovačkog lista” posvetili smo Danu sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. U članku iz 2000. godine naše kolege novinari razgovarali su s neutješnim majkama i očevima, od kojih svatko na svoj način nosi težak teret nestanka ili pogibije svojih sinova.
„Patnje ljudi koji tolike godine čekaju da saznaju sudbinu svojih najmilijih idu do krika. U namjeri da se ne zaboravi novija hrvatska povijest, sva ona tragika kojoj je bio izložen hrvatski narod, zabilježili smo nekoliko sjećanja na 1991.”, stoji u članku od prije 24 godine.
U mjesecu u kojemu je herojski Vukovar zauzeo srbo-četnički agresor i danas se sjećamo svih koji su za obranu Domovine dali svoj život.
“Za svog sina Ivana, koji se u obranu Domovine uključio s nepunih dvadeset godina, mogu reći da je bio istinski domoljub, da ga je u obranu napadnute Domovine vuklo srce i da mi kao roditelji, obitelj, nismo mogli spriječiti njegove čvrste odluke. Ostao je u Bogdanovcima zajedno s nekolicinom suboraca, da bi izašli ranjenici. Poginuo je 10. studenoga 1991. godine. Prema saznanjima do kojih smo naknadno došli, nakon mjesec i pol dana našla ga je JNA koja je skupljala leševe i eto neke je i to sreća, da je poginuo uz put i da su ga pronašli”, samo dio priče je Zlatice Čakić.
Anica Jakopiček tada nije znala za sudbinu svoga supruga.
“Moj suprug Goran stradao je 2. listopada 1991. godine u Ceriću. Pouzdanih podataka o njegovoj pogibiji nemam. Tračak nade postoji daje živ. I moj sin Marko, koji, na žalost, nije upoznao svog oca jer se rodio nakon očevog stradavanja, još uvijek se nada. Zanimljivo je da je uvijek, pa i u onoj ranoj dobi, kada je imao tri – četiri godine, pomno pratio sve što se na temu nestalih i zatočenih govorilo na HRT. Potom bi uslijedila pitanja o njegovom tati, o puštanju na slobodu”, za Vinkovački list 2000. godine, između ostalog, ispričala je Anica.
“Punih devet godina ne znam za sudbinu svoga sina, gdje mu je tijelo. Kao hrvatski policajac otišao je braniti Bogdanovce 1991. godine. Nakon pada Bogdanovaca stupio sam u kontakt s onima koji su se uspjeli izvući iz pakla Bogdanovaca, pitao sam što je s mojim Zvonkom. Rekli su mi da je poginuo 10. studenoga. Kad mi se pružila prigoda, zahvaljujući generalu Klajnu, u vrijeme kada je taj dio još uvijek bio okupiran, otišao sam u Bogdanovce na mjesto njegove pogibije ne bi li pronašaao tijelo svoga sina. Međutim, tamo nismo pronašli ništa. Bio je jako dobar mladić. Kad je odlazio na položaj, u obranu Domovine, na majčina upozorenja i preporuke da se pazi, odgovarao je da će onima koji ostanu biti bolje ako on pogine, ako se obrani rodna gruda. I eto dogodilo se da je nestao, da je poginuo, a njegovoj majci iz dana u dan sve je gore, teže”, neutješan je bio Ivan Šamukić.
Spomenki Kušić rekli su da joj je sin iznesen na nosilima kada je gorio Borovo-comerc. Nema institucije preko koje ga nije tražila, da bi prije sedam godina saznala da je ubijen. No, još uvijek nema gdje svome Mirabelu zapaliti svijeću.
“Moj sin je imao 23 godine kada je otišao braniti Domovinu. Odgojen je u takvom duhu da je s ljubavlju išao braniti dom, jednom riječju volio je svoju Domovinu. Jednog rujanskog jutra te zlokobne 1991. godine, došao je s prijateljima i pripremio se za odlazak. Dobro pamtim mladenački izgled svih njih. Svezali su trake oko glave, sjeli u automobil i otišli u Vukovar. Nisam ni znala kuda idu. Na moj upit kuda idu moj Miro je odgovorio da će se sutra javiti i da nema nikakvih problema. Otišao je za Vukovar s jednom grupom u kojoj je bio i moj brat. Bio je ranjen u desnu nogu, u but, i kao takvog smjestili su ga u Borovo-comerc, gdje je bio do pada Vukovara. Prema informacijama koje sam dobila od njegovih prijatelja on je iznesen na nosilima i izvezla ga je zelena vojna prva pomoć. Od tada njemu se gubi svaki trag…”.
