Život je putovanje ispunjeno usponima i padovima. Ponekad nas stavlja pred izazove koji djeluju nepremostivo i čini naše snove naizgled predalekim. No, postoje ljudi koji iz svega toga izvuku snagu, gradeći život ispunjen smislom, radom i strašću. Jedna od takvih je Stella Franjić. Rođena sa spinalnom mišićnom atrofijom nije dopustila da joj dijagnoza odredi granice. Unatoč zdravstvenim poteškoćama i preprekama s kojima se suočavala, od školovanja do zapošljavanja, pronašla je način kako ostvariti svoje ciljeve i postati glas promjene.
Ova Vinkovčanka sa zagrebačkom adresom svaki dan dokazuje da hrabrost nije samo riječ, već način života. Od najranijih dana svoga života suočava se s izazovima koje mnogi ne mogu ni zamisliti. S nekih godinu dana, u vrijeme kada je trebala početi hodati, njezini roditelji primijetili su da nešto nije u redu. Stela je radila male korake i nikada samostalno.
„Krenuli su pregledi, pretrage, došli smo do Klaićeve, poslana sam na genetsku analizu i napokon dobila dijagnozu – spinalna mišićna atrofija (SMA). Rijetka je to i nasljedna bolest koja postupno slabi mišiće tijela, teška i progresivna. Postoji nekoliko tipova ove bolesti, ja imam tip 2 što znači srednje teška do teška. Oduzima mi mogućnost hodanja, jedenja i disanja“, priča nam 29-godišnja Stela, dodavši kako je upravo ova bolest broj 1 razlog smrti novorođenčadi. Isto tako, toliko je rijetka da u svijetu pogađa jedno od 10 tisuća djece.
Stella je dobro, no nije da nema poteškoća i problema, težak je to napor svakodnevno. „Pričanje i disanje zdravi ljudi uzimaju zdravo za gotovo, a to je nešto što mene jako iscrpljuje, najveći dio moje energije u danu odlazi upravo na to. I nije to samo nemogućnost hodanja. Bolest utječe na sve sustave moga tijela, propadaju mi mišići, uključujući i srce. Slaba sam pa sam u velikom riziku ako dobijem gripu, koronu, prehladu i slično“, napominje naša sugovornica koja posljednjih sedam godina živi u Zagrebu s mamom i osobnom asistenticom. Nju joj je dodijelila država na četiri sata dnevno, pet dana u tjednu, iako joj je pomoć potrebna od 0/24. Ništa, ali baš ništa Stela ne može učiniti samostalno, ovisna je o nečijoj pomoći konstantno. Sustav, kaže, ne prepoznaje u potpunosti potrebe oboljelih od mišićne atrofije, zakazao je u mnogim poljima, a upravo on bi trebao biti nešto na što se oboljeli mogu najviše osloniti.
Bez obzira na to, ovoj mladoj ženi kroz život podrške nije nedostajalo. Počevši od obitelji preko prijatelja pa sve do kolega iz razreda, učitelja i nastavnika. Uspješno je završila Osnovnu školu Vladimira Nazora te Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića, s odličnim uspjehom, bez pogrdnih komentara i uz sve razumijevanje ovoga svijeta, budući da je zbog silnog liječenja često izbivala s nastave. Na tom putu izdvaja učiteljicu Dunju Golek, opisujući ju kao predivnu osobu, punu podrške i razumijevanja.
„Kad sam krenula u školu bila sam toliko preplašena, a ona je na najbolji mogući način postavila i usmjerila djecu prema meni, zbog čega se nikada nisam osjećala manje vrijednom. Na tome ću joj biti zauvijek zahvalna. Ona je jedna od najvažnijih osoba u mome životu, još uvijek se družimo“, sretna je Stella što je imala priliku u svome svijetu imati nekoga kao što je Dunja. Žalosna je jedino što nije uspjela završiti fakultet. Jednu godinu je studirala dvopredmetni studij Latinski jezik i filozofija, no volja, želja, potencijal i motivacija nisu bili dovoljni. Koliko god je uživala, fizičke, a često i one mentalne, jednostavno su za Stellu bile prevelik zalogaj. „Govorili su mi da je meni lakše jer mogu studirati od kuće, ali ljudi ne mogu shvatiti koliko je to ponižavajuće, koliko oduzima dostojanstvo”, istaknula je.
Unatoč dijagnozi, kvalitetom svoga života nije nezadovoljna. Dapače, nije dopustila da joj bolest diktira život nego je odlučila postati njegova glavna junakinja.
„Znam da vrijedim i da imam što ponuditi svijetu”, njezin je glavni moto. A zahvaljujući takvom načinu razmišljanja, Stella danas uspješno radi i volontira. Virtualni asistent je u jednoj UK firmi, radi marketing, društvene mreže, a uz to je i osobni asistent svojoj šefici. Posao je, kaže, dosta opsežan, a do njega je došla putem udruge Ljudski potencijali gdje se upisala na jedan tečaj te tamo upoznala svoju šeficu. Uz posao, dugo godina i volontira u udrugama osoba s invaliditetom. Jednim dijelom u online obliku, a drugim dijelom dijeljenjem svojih iskustava i držanjem predavanja.
Ambicioznosti joj ne nedostaje pa u budućnosti svakako želi napredovati u karijeri. „Zalažem se za prava i pokušavam biti glas koji će donijeti nekakvu promjenu”, podvlači naša hrabra sugovornica kojom je istinski gušt bio pisati ovu priču. Jer, Stellina priča nije samo o bolesti. To je priča o snazi, otpornosti i ljubavi prema životu. Kroz sve teškoće, ona ostaje primjer kako se, unatoč preprekama, može živjeti ispunjen i sretan život. A to je poruka koja nadahnjuje svakoga tko ju upozna.
