Nacionalni je dan edukacijskih rehabilitatora. Obilježava se od 2018. godine i to na dan smrti Tomislava Špoljara, profesora koji je još početkom 20. stoljeća pokrenuo osnivanje odjela za učenike s teškoćama, a sukladno tome kasnije je osnovana i Visoka defektološka škola pri Sveučilištu u Zagrebu (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet).
O poslu i ulozi edukacijskih rehabilitatora danas razgovarali smo sa stručnjakinjom iz ovog područja Marijom Sedlar. Ova mlada djevojka nakon završenog fakulteta svoje radno mjesto pronašla je bez problema. Danas radi kao učiteljica edukacijska rehabilitatorica u jedinoj vinkovačkoj školi koja ima posebne razredne odjele, OŠ „Antun Gustav Matoš“ u Vinkovcima. Dokaz je to kako je ovo zanimanje i dalje deficitarno pa je potražnja za stručnim kadrom vrlo velika.
Nema sumnje kako je ovo pored posla prvenstveno poziv koji je potrebno osjetiti. Marija je već u srednjoj školi tijekom dvogodišnjeg volontiranja u Dječjem domu sv. Ana te Zlatnom cekinu u Slavonskom Brodu shvatila kako je edukacijska rehabilitacija put kojim želi ići. Upis na fakultet, kaže, nije težak, ali broj mjesta je još uvijek izrazito malen s obzirom na iskazanu potrebu pa možemo reći kako je to i jedan od problema zbog kojeg je ovih stručnjaka vrlo malo. No, na području Slavonije došlo je do pomaka po tom pitanju. Na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti pri Sveučilištu u Osijeku otvoreni su studiji Logopedije i Edukacijske rehabilitacije. Također, zasad na mjestima edukacijskih rehabilitatora godinama nerijetko rade razredni i predmetni učitelji koji su bogati iskustvom u praksi. Njihova prekvalifikacija uz povlaštene uvjete bila bi logično rješenje za ovaj problem.
Osim u sustavu odgoja i obrazovanja, edukacijski rehabilitatori mogu raditi u sustavu socijalne skrbi i u zdravstvenom sustavu. Za Mariju nije bilo dvojbe gdje želi raditi. „Oduvijek mi je želja raditi baš s djecom, biti s njima u kontaktu, pružati pomoć i podršku onima kojima je najpotrebnije kako bi unaprijedili kvalitetu života svakog pojedinca. Najviše me privlači rana intervencija i vidim se u tome kroz neko vrijeme pored posla u školi. Smatram kako je u prve tri godine ključno napraviti pomake jer u tom razdoblju dijete najbrže usvaja“, kazala je ova edukacijska rehabilitatorica.
Svakom djetetu valja pristupiti na jedinstven način. Postupci koji se mogu primijeniti u obrazovnom procesu jednog učenika, često se ne mogu preslikati na drugog učenika. Tako njezin posao u školi podrazumijeva prepoznavanje potencijala i potreba pojedinca na temelju kojeg se provodi procjena i tako kreira individualizirani obrazovni program. Sustavno se prati i napredak, surađuje s roditeljima ili starateljima, ali i s drugim stručnjacima u multidisciplinarnom timu. Cilj je kreirati sigurnu okolinu pogodnu za razvoj kako bi dostigli svoje potencijale. „Često ovo zna biti emocionalno iscrpljujući posao jer smo povezani s učenicima ili korisnicima pa često doživljavamo osobne njihove životne brige i obiteljske situacije. Također, demotivirajuće je kada ne vidimo rezultat svoga rada, kada je napredak prespor ili izostaje pa preispitujemo svoje postupke. Nerijetko su pomaci vrlo mali, ali daju energiju i vjeru za daljnji rad“, dodaje.
Suradnja s roditeljima je ponekad izazovnija od samog rada s djecom. Odbijaju prihvatiti postojanje teškoća, ali jednom kada se pomire s tom činjenicom i odrade fazu žalovanja, mogu se zajedno s edukacijskim rehabilitatorima uhvatiti u koštac s problemom.
Edukacijski rehabilitatori bore se i za beneficirani radni staž zbog uvjeta rada jer u posljednjih godinama radnog staža ovaj posao je puno teže obavljati u cijelom svom obujmu. Na radnim mjestima uglavnom rade žene pa upravo one bivaju fizički povrijeđene kroz nepoželjna ponašanja učenika. Valja i proširiti sveukupnu svijest o važnosti ovoga posla u užoj i široj okolini, dodaje Marija.
