Kada je otišao u zasluženu mirovinu, željezničar Zlatko Maršić nije mogao sjediti i jednostavno ne raditi ništa. U potrazi za nečim što će mu ispunjavati umirovljeničke dane, sve je više počeo shvaćati koliko ga privlači priroda koja je, nažalost, danas praktički uništena. Kako bi joj barem malo pomogao, počeo je raditi tzv. hotele za solitarne pčele.
Riječ je, naime, o drvenim konstrukcijama ispunjenim bambusovim cjevčicama i drugim prirodnim materijalima u kojima solitarne pčele pronalaze zaklon. Iako se mnogi fokusiraju na zaštitu medonosnih pčela, Zlatko naglašava da su i ove vrste iznimno važne za oprašivanje biljaka. Bez njih, priča nam dok izlazi iz svoje radionice koja odiše mirisima prirodnog drveta, mnoge voćke ne bi dale plod.
„Oprašivači nestaju, a pčele obolijevaju od raznih bolesti. Međutim, solitarne pčele su interesantne jer izlijeću i kad je niža temperatura. Čim je iznad nule, izlaze kako bi se hranile. Ne skupljaju med, ne žive u zajednici i nemaju maticu, a svaka od njih živi u jednoj od ovih rupa od trske”, detaljno nam pokazuje hotel u kojima obitavaju ove pčele, napravljen od recikliranih dasaka i bambusovih stabljika.
Trsku najviše vole, a ako ju nemaju, buše rupe u zemlji ili zidovima od nepečene cigle. Unutra prezimljavaju i nesu jaja. A kako uopće znamo da su unutra? „Ulaze u jesen i zatvore se blatom. U proljeće izlaze, a ako je blato i dalje na vrhu trske, znači da su uginule. Kada se to dogodi samo izvučem trsku i zamijenim je novom“, kaže Zlatko.
Ove unikatne drvene rukotvorine počeo je izrađivati prije tek nešto manje od godinu dana, najprije za svoju dušu, potom za obitelj i prijatelje, a onda je počeo prodavati na tržnici. Međutim, ne radi to zbog zarade, već iz ljubavi prema prirodi i drvetu.
„Na tržnici mi se javljaju ljudi koji su zainteresirani, neki ih kupuju čak i za ukras na balkonu, a onda se iznenade kada shvate da se pčele zaista nasele. No, najbolja plaća mi je kada djeca prepoznaju da se radi o hotelu za kukce, što znači da ih uče o tome u vrtiću ili školi”, sretan je ovaj 70-godišnjak čiji entuzijazam i znanje o prirodi dolaze iz obitelji. Djed mu je imao pčele, brat se bavio pčelarstvom, a on je, iako se time nije bavio profesionalno, oduvijek volio učiti o prirodi. Sličnu priču ima i o ljubavi prema drvetu koja dolazi iz djetinjstva, kada je s ujakom stolarom provodio vrijeme u radionici. Iako je cijeli život radio kao metalac, u mirovini se vratio drvetu i ručnom radu. Kakav oksimoron.
Osim hotela za pčele, Zlatko izrađuje i kućice odnosno hranilice za ptice. Sve ih je manje, napominje. Vrabaca gotovo da i nema, slavuj i kos su postali rijetka pojava, a poljsku ševu je zadnji put vidio u djetinjstvu. Smatra kako male promjene mogu imati velik utjecaj u očuvanju ekosustava. Uz sve to, Ivankovčanin izrađuje i razne druge drvene predmete nadahnute tradicijom.
“Vidite ove stalke za cvijeće? To su kopije onih kakve su nekada imale šokačke kuće. Ne radim industrijske proizvode, volim ostaviti drvene čvorove, da sve izgleda prirodno i toplo“, ponosno nam naš sugovornik pokazuje dvorište ispunjeno vlastitih ruku djelima.
U svemu što radi uživa. Onako istinski i iskreno, iz dana u dan. Biti cijeli dan u radioni uprljan piljevinom i drvnom prašinom ne predstavlja mu nikakav problem. Nekih većih planova za budućnost nema, osim što će, kaže, dokle god bude mogao raditi ono što voli i što mu donosi radost. „Sutra ću možda raditi nešto sasvim drugo, ali jedno znam – televizija i mobiteli mi ne mogu zamijeniti osjećaj kada nešto napravim vlastitim rukama“, podvlači Zlatko Maršić.
