Tradicija, priroda i druženje – tako se u Slavoniji obilježava Međunarodni praznik rada. I dok su mnogi ovaj dan iskoristili za odmor kod kuće ili van grada, Vinkovčani i njihovi gosti pohrlili su na izletišta, prostore uz rijeku i u hlade starih stabala, gdje mirisi roštilja i graha i dječji smijeh čine pravo slavonsko ozračje.
Na Teninom salašu, uz rub grada, okupili su se ljubitelji mesa, roštilja i dobre atmosfere. Roštiljada je već postala dio tradicije, a uz glazbu, igre i natjecanja, bilo je i mnoštvo nasmijanih lica, obitelji i prijatelja okupljenih za istim stolom. Iako su se održala i zabavna nadmetanja poput povlačenja užeta, skakanja u vrećama i natjecanje u brzini ispijanja piva, sve je bilo u duhu veselja i zajedništva, bez velikog isticanja pobjednika. Organizatori su se pobrinuli da nitko ne ostane gladan – besplatna porcija graha bila je dostupna svakom posjetitelju, a djeca su imala na raspolaganju kutak pun igračaka, napuhanaca i osmijeha. Za mnoge obitelji to je bio i prvi roštilj ove godine, a neki su ga nazvali i “najdražim danom u svibnju”.
Na drugom kraju grada pak, duž obale našeg dragog Bosuta, u vikend naselju Trbušanci i kod Nove brane, atmosfera je bila nešto mirnija, ali jednako bogata toplinom. Obitelji su roštiljale u hladu, dok su ribiči tiho sjedili uz svoje štapove. „Nije važno koliko se upeca, nego da se malo odmori duša i glava od svakodnevice“, rekao nam je jedan od njih, polako okrećući kobasicu iznad žara. Između gutljaja piva i bacanja udice, vrijeme je jednostavno stajalo. Tu se ne broji ulov, već druženje, tišina rijeke i smijeh koji dopire iz obližnjih sjenica.
Na izletištu Sopot dočekala nas je slika prave obiteljske idile. Dječji šator u hladu, roštilji u punom pogonu, badminton mreže razapete, glazba u pozadini. Netko je sjeo za partiju bele, drugi su odmjeravali snage u nogometu na travi, a svi su zajedno dijelili hranu i osmijehe. Domaće kobasice, pileći ražnjići i pljeskavice na stolovima, uz neizostavnu staklenku ajvara i friško ispečeni kruh.
„Ovo nam je već postala rutina“, rekli su nam otac i sin Ante i Damjan Šuker, koje smo zatekli kako biciklima dolaze do vikendice. „Svake srijede se okupljamo, ali kad je praznik, onda se posebno potrudimo. Danas nas je nešto manje nego inače, ali sutra idemo na kratki izlet van grada. Kad se može spojiti slobodne dane – nema ljepšeg“, dodali su.
Vesela atmosfera nije zaobišla ni novouređenu šetnicu do Sopota. Obitelji su šetale, djeca vozila bicikle, stariji sjedili na klupama i uživali u pogledu na rijeku. Proljetni povjetarac, miris svježe pokošene trave i cvrkut ptica stvarali su dojam kao da je cijeli grad odlučio usporiti i uživati u jednostavnim stvarima. U razgovorima se čulo i planiranje večernjeg roštilja, komentari o savršenom vremenu i dogovori za novi susret.
Za mnoge, ovaj dan nije samo praznik rada nego i prilika da se barem na trenutak pobjegne od svakodnevice. Spojiti dan s vikendom, provesti vrijeme s najbližima i samo postojati – bez žurbe, bez plana, ali s punim tanjurom i srcem. Slavonci to znaju najbolje. Nije važno tko ima najbolji roštilj, već tko sjedi oko njega.
Pjesma, razgovor, nazdravljanje – sve to čini srž slavonskog praznika rada. Iako različitih ukusa i navika, svi su danas dijelili zajednički osjećaj – pripadnosti. Bilo da su uz tamburicu na Salašu, štap na brani ili rekete na Sopotu, svaki osmijeh, svaki miris roštilja i svaki zalogaj priča istu priču – onu slavonsku, toplu i domaću. Djeca su trčala bosa, stariji su se prisjećali kako su nekada slavili Prvi maj, a mladi jednostavno uživali – u trenutku, u danu, u proljeću koje nas je napokon odlučilo zagrliti.
Dok se posljednji dim roštilja lagano gubi u zraku, a Bosut šapuće uz obalu, ostaje osjećaj zahvalnosti. Za prirodu, za prijatelje, za dom. Jer u Slavoniji, Prvi svibanj nije samo datum – to je osjećaj.
