Vinkovci su oduvijek bili plodno tlo za stvaranje umjetnika. Grad koji je iznjedrio glumce, pjesnike i slikare nastavlja njegovati tradiciju visoke stope umjetnika po glavi stanovnika, pa tako niti nove generacije ne odstupaju od tog stvaralačkog nasljeđa.
Jedna od njih je i 19-godišnja Nikolina Delaš koja svoje dane provodi u osobnom atelieru, mjestu gdje strpljivo brusi talent. Kako kaže, za dobru sliku nije presudan samo talent, nego upornost i mnogo vježbe. Ove je godine završila opću gimnaziju, no upis na umjetničku akademiju morat će pričekati. „Pauziram upis na fakultet jer nisam upala na akademiju. Bila sam petnaesta od mogućih trinaest. Prijemni je trajao četiri dana i bilo je jako naporno“, pojašnjava.
Iako se pripremala posljednje dvije godine, uskladiti slikanje i školske obaveze pokazalo se mnogo težim nego što je očekivala. No danas vjeruje da će joj upravo ova dodatna godina biti dragocjena za razvoj njezina slikarskog izraza. „Sve to pokazalo mi je da jako želim upisati akademiju, da je to moj put. Konkurencija je bila jako dobra, a kvota premalena na broj zainteresiranih“, dodaje.
Slikarstvo prati Nikolininu svakodnevicu još od djetinjstva. Iako je tada crtanje bilo tek zabava, s vremenom su ju sve više privlačili portreti koje je željela usavršiti. Sama za sebe kaže da je perfekcionist jer svaku manu uporno pretvara u vještinu. „Nitko u mojoj obitelji se nije time bavio pa sam možda i nekakav izrod“, našalila se. Isprva je nailazila na nerazumijevanje kod svojih najbližih, no posvećenost i ustrajnost ju je dovela do potpore. „Od umjetnosti se teško živi i najprije su bili protiv toga. Kasnije su to sve prihvatili. Preuredili su našu garažu u moj maleni kutak u kojem boravim po cijeli dan“, kaže.
Danas zidove obiteljskog doma krase i njezine slike. Nekada su na njima visjeli radovi drugih umjetnika, što je možda i potaknulo njezin put, no sada mjesta ponestaje. U umjetnosti je najviše privlače realizam i impresionizam. „Sviđa mi se realistična nota, ali i što impresionisti ne pokušavaju ući u detalje nego prenijeti u trenutku ono što vide“, pojašnjava. Posebno cijeni smjernice svojeg mentora koje vidi kao ključ napretka i korak bliže upisu na akademiju.
Najčešće radi u tehnici olovke, ugljena, akrila i ulja. Počeci su joj bili temeljeni na replikama slavnih djela. „U početku sam replicirala slike najvećih umjetnika, primjerice Posljednja večera koja mi je bila najveći izazov, a po njoj me danas prepoznaju. Uz nju, radila sam i Stvaranje Adama, Rođenje Venere“, dodaje te ističe kako svoje radove objavljuje na društvenim mrežama. Iako je s tim slikama i danas zadovoljna, s vremenskim odmakom smatra kako uvijek može bolje. Nakon tih replika, prirodno se okrenula portretima, a najčešći modeli i dalje su članovi obitelji koji u tom pogledu najviše ‘pate’, kaže kroz smijeh.
„Uvijek sam htjela dokazati svima da to može biti i posao, a ne samo puka želja“, priča Nikolina. Ciljevi joj se čine jasnima, a jednoga dana voljela bi svoje znanje i prenositi drugima. „Znam koliko mi je značila ta potpora kada mi je trebalo“, zaključuje.
„Najveća motivacija mi je moj dida. Nakon njegove smrti počela sam raditi na svome obećanju da ću raditi ono što želim i to me najviše potiče. Kad mi možda i ne ide, sjetim se njega. On bi volio da se nastavim time baviti“, kaže Nikolina
Talent i želja moraju se neumorno dokazivati. U njezinu atelieru susreću se osobna upornost i sustav koji postavlja visoke, ponekad i suviše uske kriterije. No upravo taj prostor između očekivanja i stvarnog rada rađa umjetnike koji razumiju zašto stvaraju. Nikolina u taj prostor ulazi svjesno i strpljivo nastojeći prevladati i tehniku i sumnje, i vlastite i tuđe. Ako je upis na akademiju cilj, onda je sav put u tom tihom procesu jednako važan: svaka skica, svaka pogreška, svaka slika koja ju je natjerala da pokuša bolje.
