U Centru za pružanje usluga u zajednici Vukovarsko-srijemske županije dani imaju drugačiji ritam, topliji i stvarniji. Upravo tamo, uoči Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, 21. ožujka, upoznali smo Ivanu Kunčević (22) iz Privlake. Njezina priča ne traži velike riječi, jer se najbolje razumije kroz njezin osmijeh i način na koji dočekuje ljude.
Ivana ima Downov sindrom, genetsko stanje koje nastaje zbog jedne male, ali značajne razlike, umjesto dvije, osobe imaju tri kopije 21. kromosoma. Upravo je to razlog zašto se ovaj dan obilježava baš 21. ožujka. No, dok se brojke i objašnjenja često nalaze u udžbenicima, stvarni život izgleda poput Ivaninog, ispunjen navikama, željama i odnosima koji ga čine posebnim.
“Moj dan izgleda sjajno”, kaže Ivana bez problema. I doista, u njezinom danu nema ničeg slučajnog. Jutro započinje aktivno, na traci za trčanje, zatim slijedi odmor, uređivanje, ručak i kava. Poslijepodne odlazi na trening bacanja kugle, gdje ju čekaju prijatelji i poznata lica. To nije samo sport, nego za nju mjesto susreta, podrške i zajedništva.
U Centru, gdje dolazi na poludnevni boravak, najveći dio vremena provode u radionicama, vježbama i drugim aktivnostima, ali ono što Ivanu najviše čini sretnom su trenutci između aktivnosti, razgovori, smijeh i druženje. Uz cappuccino ili Cedevitu, kako kaže, najljepše je jednostavno samo biti s drugima.
I upravo u toj jednostavnosti krije se nešto veliko. Jer ovogodišnja poruka Svjetskog danao soba s Downovim sindromom , “Zajedno protiv usamljenosti”, ne govori samo o problemu, nego i rješenju. Usamljenost ne znači uvijek biti sam, nego biti bez osjećaja pripadnosti. A Ivana nas podsjeća koliko je važno da taj osjećaj postoji.
Ona voli lijepe, ali jednostavne stvari, nakit, prstenje, sređivanje. Voli se osjećati dobro u vlastitoj koži i to se vidi u svakom njenom osmijehu. No još više od svega voli ljude, a kada govori o sreći, nema dvojbe. “Sve me čini sretnom, ali najviše moj tata”. Ta rečenica, izgovorena tiho, ali sa sigurnošću, otkriva koliko su ljubav i podrška temelj svega.
Stručnjaci koji rade s Ivanom primjećuju napredak. “Ivana je s nama u Centru za pružanje usluga u zajednici punih 16 mjeseci. Za to vrijeme itekako je napredovala. Komunikativnija je, otvorenija i sigurnija u društvu”, rekla nam je ravnateljica Centra Andrijana Dujmić. No, ono što se kod nje ne može izmjeriti jest njezina toplina, ona se jednostavno osjeti čim se uđe u prostor.
U svijetu koji često naglašava razlike, Ivana podsjeća na sličnosti. Na potrebu da budemo viđeni, prihvaćeni i uključeni. Ne samo prisutni, nego stvarno dio zajednice.
Na odlasku, šalje i poruku. Kratku, ali snažnu. “Htjela bih da ljudi budu dobri, pristojni i komunikativni.” Možda zvuči jednostavno, ali upravo u toj jednostavnosti krije se odgovor na mnoga pitanja. Jer ponekad je zaista dovoljno malo, jedan razgovor, jedan osmijeh i malo više razumijevanja, da nečiji svijet postane toplije mjesto. Ivana to već zna.
