Ove je godine, na osmi natječaj za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu, za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i četvrti za Bosnu i Hercegovinu, zaprimljeno ukupno 145 priča – impresivan broj koji svjedoči o živoj potrebi mladih da se suoče s prošlošću i prenesu je u riječ, izvijestili su iz Ministarstva hrvatskih branitelja.
Kako navode iz Ministarstva, priče su stigle iz 21 grada s područja Hrvatske i 10 gradova i općina iz BiH, a nekoliko je priča tako stiglo i iz našeg grada, a dvije je Ministarstvo pisano i pohvalilo. Radi se o radovima učenica Srednje strukovne škole Vinkovci, „Moja crnokosa djevojčica: Marija“ Nike Kristović i „Unutarnja snaga“ Martine Barić.
„Raznolikost geografska, ali ne i tematska – priče često kreću iz osobnog, obiteljskog sjećanja ili iz autentičnog pogleda na povijesti. Sve zajedno čine jedan moćan, višeglasni spomenik koji ne slavi rat, nego sjeća na ono što se u njemu dogodilo ljudima – običnim, nesavršenim, hrabrim…”, ističu iz Ministarstva.
Naime, ako se nagrađene priče iz RH i BiH usporede, uočavaju se zanimljive razlike i sličnosti. Priče iz Hrvatske često kreću iz sjećanja, autori su djeca ili unuci onih koji su rat doživjeli, i njihov je zadatak prenijeti tu priču dalje. Zato su pune detalja: bakinih žganaca, bijelih hulahopki, tenisa na napuštenim farmama, polomljenih čokolada. Rat je tu, ali kao pozadina, glavni su likovi ljudi koji odbijaju prestati biti ljudi. Priče iz BiH, pak, kreću iz traume koja se ne može prenijeti. Otac u Tamo gdje ni trava ne raste ne želi pričati. Ludvig u Sedam tisuća dana umire sam, a njegova priča se čita tek posmrtno. Dido umire u magli, a njegova posljednja riječ je nezavršena. Rat u tim pričama nije pozadina, on je prednji plan, on je ono što se događa dok ljudi pokušavaju živjeti. Zajedničko im je, međutim, jedno: sve priče govore o odluci da se ostane čovjek. I to je, navode, možda najvažnija lekcija ovog natječaja: rat ne može oduzeti ono što čovjek odluči zadržati.
„Ali kroz riječ, kroz maštu, kroz suosjećanje s onima koji jesu rat doživjeli, uspjeli su uhvatiti nešto što nadilazi generacije: svijest da se rat ne pobjeđuje oružjem nego pamćenjem, da se sloboda ne čuva zidovima nego pričama, i da je najveća pobjeda ona koja se događa u srcu koje odluči nastaviti živjeti”, zaključuju
Priča Nike Kristović
Priča Martine Barić
