Velika subota spomen je na Isusov počinak u grobu, a završava vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanom u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva, grijehu i smrti.
Danas Crkva ne slavi nikakva bogoslužja, nego je duboko uronjena u otajstvo smrti Gospodinove i njegova boravka u grobu. Tek večeras, bolje rečeno, noćas slavimo Vazmeno bdjenje, kao središnje i najvažnije bogoslužje čitave liturgijske godine. Vazmeno je bdjenje – bogoslužje prijelaza. Bogoslužje onog nevjerojatnog i nezamislivog prevrata. Naime, u očima suvremenika, Isus je bio u potpunosti poražen. Umro je, štoviše, smaknut je kao posljednji zločinac. Odrekli su ga se i njegovi sljedbenici i njegovi takozvani prijatelji, a puk se okrenuo protiv njega. Odbacili su ga i Rimljani i Židovi. Ni za trag mu se više nije trebalo znati. Međutim, nije tako završilo. Tamo gdje i u očima malobrojnih Isusovih prijatelja više nije bilo nikakve nade, Isus pobjeđuje.
Velika subota obilježena je dubokom tišinom. Crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja, a velika se važnost pridaje pristupanju sakramentu pomirenja.
Velečasni Krešimir Aračić, župnik u Berku i upravitelj župa Tompojevci i Čakovci, kaže nam kako nam šutnja Velike subote govori ono što je Bog učinio za nas i što svakodnevno čini za nas i za naše obitelji. U toj šutnji Bogu možemo otvoriti svoje srce i osjetiti sve ono što je On učinio.
“Vazmeno bdjenje uistinu pokazuje koji je smisao našeg ljudskog života. Život nije stvoren za ništavilo i tamo, nego za svjetlost, vječnost, ljubav i toga moramo biti svjesni. Neka nam na pameti bude ta nada za koju smo stvoreni i upravo nam ta nada daje snage da prebrodimo sadašnje teškoće. Zato se radujemo toj svjetlosti, boljem sutra koje nas dijeli od mraka. Isus je rekao – Ljudi niste stvoreni za tamu. Niste stvoreni za komadić vremena, nego ste stvoreni za vječnost”, poručuje velečasni Aračić ističući kako ponekad šutnja uistinu pokazuje kolika nam je vjera.
