Na temelju broja volonterskih sati i sudjelovanja u raznim aktivnostima za volontere godine proglašeni su Ana Stojanović i Vladimir Polešćuk, dugogodišnji članovi GDCK Vinkovci. Oboje su se na nagovor prijatelja i bližnjih uključili u volontiranje zbog čega nikad nisu požalili jer im je ovaj hobi u jednu ruku postao stil života.
Na pitanje što im je najteže kod volontiranja složili su se da nema ničega što je toliko teško da se ne može napraviti. „Dobro smo organizirani, podijelimo se po zadatcima i u dobrom društvu vrijeme prođe jako brzo. Kod nas nema onoga „meni se to ne da, ja to neću” nego mi svi zajedno djelujemo i zato smo uspješni”, rekla je volonterka godine.
Ipak, ono što je obilježilo ovu školsku godinu svakako je potres u Petrinji u kojoj su volonteri GDCK Vinkovci od početka godine proveli ukupno 187 dana i to podijeljeni u šest smjena po pet ljudi, s tim da je jedna smjena trajala pet dana. „U Petrinji je bilo izuzetno teško, naporno i strašno, svega smo se nagledali, ali ekipa mi je olakšala boravak tamo i uz njih mi nije bio problem odraditi sve što se od nas tražilo. Zaprimali smo robu, skladištili i sortirali istu, pakirali, raznosili pakete hrane i higijenskih potrepština svima onima koji nisu mogli doći do skladišta. Bilo je strašno vidjeti u kakvim uvjetima ljudi tamo žive, nemaju ni krov nad glavom, a kamoli išta više, a opet nisu htjeli napustiti svoje domove jer su u većini slučajeva to bile jedine materijalne stvari koje su im ostale nakon potresa”, rekao je Vlado, kako ga od milja zovu, koji je u Petrinji bio čak 20 dana.
Osim fizičkog rada, provodili su i psihosocijalnu pomoć svima kojima je to bilo potrebno, a nerijetko su i sami sebi bili nesebična potpora i podrška. „Bilo je naporno i stresno, ali opet se nekako izdržalo i to nam je bilo jedno jako korisno iskustvo. Prvi dan kad smo došli tamo, taman smo legli u krevet i onda se dogodio potres od 4,5 po Richteru. Svi smo kao nindže skočili s kreveta i taj mi je užasan osjećaj ostao duboko u sjećanju”, dodao je Vladimir.
Raduju se povoljnoj epidemiološkoj situaciji i povratku svojim standardnim aktivnostima među kojima se najviše ističu radionice prve pomoći u školama te sastanci Kluba mladih koji se održavaju svake subote. Opće je poznato da volonteri za svoj rad ne primaju plaću, a naši volonteri godine s tim se baš i ne bi složili. „Volontiranje mi je hobi kojim se bavim i u kojem uživam, kada vidim osmijehe na licima tih ljudi shvatim da mi je to najveća plaća koju mogu dobiti, a ovo priznanje samo potvrđuje ono što sam radila cijelu godinu”, rekla je Ana, na što se Vlado nadovezao rekavši kako mu ovo priznanje puno znači te mu daje dodatnu volju i snagu za daljnjim angažmanom te je na samom kraju pohvalio voditeljicu Tenu Galić koja je, prema njegovim riječima, zaslužna za njihove nagrade jer je ta koja ih stalno okuplja, pomaže i gura u najtežim trenutcima.
