Svaka je jedinstvena svoj način, no jedna soba u Domu za starije i nemoćne osobe Vinkovci ističe se posebnim šarmom. Prepuna je svjetlucavih detalja, zlatne niti pričaju priče prošlih vremena, a vremešni Zvonimir Spajić, poznatiji kao Zvonko, svakodnevno u njoj stvara mala remek-djela. Zlatovez, tehnika koja je sasvim slučajno ušla u njegov život, postao je ne samo hobi, nego i način da sačuva sjećanja, poveže se s prošlošću i unese ljepotu u sadašnjost.
Rođen je davne 1939. godine u Vojvodini, djetinjstvo proveo kod bake i djeda u Ivankovu gdje je završio i osnovnu školu. Daljnje školovanje nastavio je u Slavonskom Brodu i u Vinkovcima gdje u konačnici završava trgovačku i upravnu školu. „Ja sam sve ono što đav’o nije htio biti – šegrt i vojnik”, smije se Zvonko rado nas ugostivši u svojoj sobici čiji je stanar posljednje dvije godine.
U Dom je došao godinu dana nakon što mu je preminula supruga. S njom je, priča nam, proveo 59 sretnih godina braka okrunjen s dva sina i petero unučadi, a ona je i glavni „krivac” što danas vrijeme krati i živce odmara uz zlatovez. Unatoč svim životnim izazovima i teškoćama, sretan je što je uspio pronaći utjehu i smisao u nečemu neočekivanom. Njegove ruke, mirne i precizne, pretvaraju jednostavne materijale u umjetnost nadahnutu tradicijom, a svatko tko je barem jednom vidio rad ovog 85-godišnjaka reći će kako nešto slično ne postoji.
„Priča o mome hobiju počela je sasvim slučajno kada je supruga prilikom čišćenja pronašla staru tkaninu s tradicionalnim zlatovezom, veličine 20×80. Znali smo da je to od moje prabake, no nismo znali je li sa skuta? S rubine? S oplećka? S pregače? To nas je potaknulo na istraživanje i supruga se ubrzo počela baviti izradom tradicionalnih uzorka. Oboje smo već tada bili u mirovini pa sam ju i ja počeo pratiti, ali na nešto drugačiji način”, priča nam Zvonko. Prilikom jedne kupovine, nastavlja, dok je supruga kupovala materijal za zlatovez, on je uočio bocu violine koja mu je potom postala prvo umjetničko djelo – malo po malo ukrasio ju je zlatnim nitima i već od tada njegovi su radovi postali prepoznatljivi i cijenjeni. Bilo je to 1998. godine.
Danas radi jednakim žarom kao i na početku, no podsjetit će kako njegova tehnika nije klasični zlatovez. Naime, koristi isti materijal – tanke zlatne niti koje pažljivo oblikuje u razne motive, ali to nije zlatovez kakav su poznavali naši stari od kojih je i u djetinjstvu gledao kako se to radi, točnije od svoje bake koja je redovito išla pomagati drugima u ovoj tehnici. Inspiraciju crpi iz tradicije, ali i iz svakodnevnog života.
Tako na zidovima i policama kojima je okružen mogu se vidjeti Đakovačka katedrala, oltar crkve sv. Nikole Biskupa u Vinkovcima, stara Ekonomska škola, „veliku“ crkvu, maslinu ispod prozora i brojne druge znamenitosti i detalje iz prirode koji mu zapadnu za oko.
„Imam tu sreću da je dovoljan jedan pogled da zapamtim kako nešto izgleda. Prema tome oblikujem i zlatne i crne niti na bocama, sve prema sjećanju“, tvrdi naš vrijedni sugovornik. Sve što napravi čuva kao uspomenu ili pokloni, a njegovi su radovi našli put do Njemačke, Engleske, pa čak i Australije i Kanade.
Od dolaska u dom, Zvonko nije prestao stvarati. U proteklih 14 mjeseci izradio je nevjerojatan broj radova, ni sam im ne zna ukupan broj. “Kad se umorim od jednog posla, prebacim se na drugi. Ako mi ne ide, ostavim na par dana, pa se vratim kad osjetim da je pravo vrijeme. Nikada ne forsiram”, objašnjava nam. Njegovi radovi nedavno su bili izloženi u domu, što je izazvalo oduševljenje među stanarima i osobljem.
Hoće li ih biti još, nije siguran. Kaže, sve ovisi kako ga zdravlje i raspoloženje budu služili. Naime, život u domu za njega nije bio lak prijelaz, ali pronašao je način da ostane aktivan i ispunjen. “Najgore je kad čovjek ostane sam. Međutim, ovdje imam društvo, imam svoj rad i svoje zadovoljstvo. Ne dosađujem se. I to mi znači sve”, zaključuje ovaj skromni umjetnik, dok nastavlja stvarati nove motive zlatnim nitima koje pričaju priču njegovog životnog puta.
