“Moj je onaj crveni, samo ću 5 minuta”, “Nisam znao da se ovdje plaća”, “Samo ću do bankomata”, neka su od naših “samo” kojih su se naslušali ljudi u plavom. Jedan od njih dvanaestorice, dobri duh vinkovačke naplate parkirališta Drago Lovrić već 19 godina po kiši, snijegu, na + 40 radi svoj posao kimajući glavom i odmahujući rukom da je primio na znanje, ali manipulaciji mjesta nema. Kaže, grad nije velik, ljudi se znaju, pa ako si jednom slagao, drugi put više nećeš.
Iako danas pritužbi više nema, koje su najčešće sitne laži?
“Ljudi se snalaze, pokušavaju na sve načine naći ispriku što nisu platili parking. Pa mu žena rađa, punica ima rak, bolestan je, svašta smo mi već čuli, navikli smo. No, nekada i izađeš u susret, pogotovo ako ti čovjek dođe i iskreno kaže nemam. Pustiš ga, neka obavi nešto petnaestak minuta, ne možeš biti nečovjek. Nismo mi represivni aparat, mi smo servis građana. Ako misliš da si me prevario, kažem, ja sam kao vlak, a on je uvijek brži. Ako si mi danas pobjegao, sutra nećeš”, kroz smijeh sažima Drago iskustvo s vinkovačkih ulica.
Dok se polako sprema u mirovinu kaže grad je obišao za radnog vremena na stotine tisuća puta, jednako parkiranih vozila provjerio na svom džepnom uređaju. Koliko su prednost, toliko poznanstva budu i teret. Neki bi da im se svaki put progleda kroz prste, ali oni koji ga poštuju plate parkirnu kartu, jer to je, znaju, njegov kruh.
“Trebaš biti fleksibilan, ali prije svega psiholog. Već znaš tko govori istinu, a tko ne. Dođe primjerice čovjek s bolesnim djetetom, operirao tumor na mozgu i sad ću njega kazniti. Ne pada mi na pamet. Zamoli me, pa gdje bi mi duša, imam i ja djecu. Imam unuče od četiri godine, odmah se stavim na njegovo mjesto. Moraš biti čovjek”, naglašava Drago zvani Grom za kolege, prijatelje, poznanike.
Danas smo se svi navikli da se javni parking plaća, kaže, a Vinkovci u sustavu naplate imaju 950 mjesta.
“Ako ga nisi kaznio, gleda za brisač je li dobio kaznu. Vidi, nema je, nisi stigao, kaže ti hvala. Na početku je bilo nezadovoljnih, ali dušu bih griješio kada bih rekao da je sada tako”, priča ne pamteći kada ga je netko pitao zašto je dobio čestitku. Pamti da je priskakao u pomoć pri spašavanju života.
“Dva puta. Momku je pozlilo kraj auta, zatražio je moju pomoć, reagirao sam brzo, zvao Hitnu. Djevojka je pala s motora, rasjekla lice, priskočili smo, odmah zvali Hitnu”, prepričava prirodu posla na što te nitko ne može pripremiti.
Ljudi su zahvalni ako ih uputiš, 95% je normalnih, a 5% ostalih ima svugdje, svjestan je.
Kaže, nisu ni preskupi. Gdje još postoji zamjenska karta od 3 eura. To građani maksimalno koriste, dodaje, jer su svjesni manje je više od 10 eura sutradan.
Zanimljivo, iako je najpovoljnija karta na automatu, odnosno aplikacijom, 60% vozača svjesno plaća puno skuplje sms porukom, što zapravo nije stvarna cijena parkinga. Činjenica je, danas u užem i širem središtu grada vlada red u izmjeni parkiranih vozila zahvaljujući Dragi i njegovih jedanaestorici kolega koji savjesno obavljaju svoj posao često rado zastajkujuć u razgovoru s ljudima.
“Kroz kontakte na ulici upoznao sam masu dobrih ljudi što je prednost ovog posla. Kada sa suprugom prolazim gradom, ljudi me pozdravljaju što je lijepo. Poštuju me, znaju nas sve. Naši građani su korektni, a i mi smo prema njima”, zaključuje.
