Dublinska post punk i noise rock četvorka za Rough Trade Records objavila je svoj treći album “Most Normal”, ali prvi pod imenom Gilla Band.
Ekipa u sastavu – pjevač Dara Kiely, gitarist Alan Duggan, basist Daniel Fox i bubnjar Adam Faulkner – ponovo je iscrtala vlastitu paradigmu. “Most Normal” album je kao malo koji, kaleidoskopski spektar buke stavljen u službu pokvarenih pop pjesama, avant-pank vožnja rolerkosterom pod uticajem FX specijalnih efekata i pasaža futurističkog plesnog nihilizma.
Pandemija je lišila Gilla Band bilo kakve prilike da isprobaju novi materijal uživo, ali je također spalila i svaku ideju o krajnjem vremenskom roku za novi album. Bili su slobodni petljati u dokolici, prepisivati, sabrati i ponovo kreirati skladbe koje su iznjedrili – da, kako to kaže bubnjar Adam Fokner, “razdvojimo stvari i budemo kao: “Idemo isprobati ovo. Možemo isprobati svaku divlju ideju.”
Grupa je također pala pod čari modernog hip-hopa, “gdje postoji zaista teška produkcija i oni se cijelo vrijeme petljaju s pjesmom”, kaže basist Daniel Fox. “Ti hip-hop albumi bi zaista mogli biti dobro producirani, gotovo laki za slušanje. Postojao je svjestan napor da ovaj put budemo izravniji, bilo da je riječ o tekstu ili glazbi i produkciji – da sve bude puno više “ovdje” i bude više pop, a onda se stvarno potruditi petljati po tome i potkopati.”
Zajednička nit koja povezuje ambiciozne avant-pop oblike albuma je frontman Dara Kiely. Cijelo vrijeme on je čudan, neprijateljski nastrojen, divlje laje, urnebesno smiješan, uznemirujući govorkanja, brblja o mazanju ribe lubrikantom ili oblačenju u koševe za smeće ili o tome da mora nositi boot-cut traperice. “Moje odrastanje je bilo sramotno. Nemogućnost da si priuštim izgled koji sam želio i što moram nositi staru odjeću mog brata, poput širokih trapezica koje mi nisu bile ni do članaka”, priča Dara Kiely.
Rezultat je album koji je svojeglav i uvijek inspirativan, gdje ništa nije onako kako izgleda. Poznati zvuci isplivavaju na površinu, samo da bi se uvrnuli u neočekivanim pravcima. “Beat za pjesmu “Post Ryan” je iz “I Ran” benda A Flock Of Seagulls. Pomislili smo: “To je stvarno odličan ritam koji trenutno zvuči kao pop, počnimo s time i demo negdje drugdje – imati tu neposrednost a zatim otamo apstrahirati.”
To je upravo ono što se događa, taj pulsirajući ritam koji gutaju pojačala koja bruje poput osa i svrbljivi, neugodni zveket gitare, savršena je pozadina za mrtvi, ispovjedni solilokvij pjevača i frontmana Gilla Benda.
