Iako je jedan od omiljenih lica televizije, Frano Ridjan je i folkloraš, zaljubljenik u tamburu i prava slavonska duša. Saznali smo to proteklog vikenda kada je zbog posla boravio u svojim rodnim Vinkovcima, a mi smo iskoristili priliku saznati i kakva ga sjećanja vežu za grad na Bosutu.
Dodjela nagrade „Joza” u Gradskom kazalištu Joza Ivakić bila je glavni povod dolaska popularnog voditelja Frane Ridjana u Vinkovce. Dolaska u grad u kojemu se rodio i živio nekoliko mjeseci, a za koji ga, kako kaže, vežu samo lijepa sjećanja.
„Sjetiš se djeda, bake, dolazaka iz Dalmacije, putovanja i lakših i težih, za vrijeme rata jako dugačkih, ali opet nekako milih. Sjećam se i paketa koji su stizali iz Vinkovaca, uvijek poboljšanih zbog čega sam ovako i danas izuzetno čovjek koji daje „težinu“ u svakom programu”, u svom stilu će šaljivo Ridjan dodavši kako je u prvim godinama života iz Trogira, gradu u kojemu je odrastao, u Vinkovce dolazio svako malo.
Njegovi roditelji vratili su se u Vinkovce pa ovdje rado dolazi sa svojom obitelji, osobito za vrijeme Vinkovačkih jeseni kada gradom vlada zvuk tamburice, Franin omiljeni. Osim kolesterola i malo debljine i sala, dodaje kroz smijeh, ima u njemu jako puno slavonskog, a srce posebno zatitra kada čuje tamburaše. „Sva sreća da tamburaši još uvijek nemaju POS aparate, inače bih ja doslovno bio na aparatima. Kad čujem tamburu – nosi sve – kuću, posao. Samo da je što više tambure. Najdraži su mi na kraju radnog vremena, kada kažu „daj da ti odsviramo onu”, ne krije Ridjan svoju ljubav prema tamburi. „Ali ono kad te tamburaši otprate kući pa kad vide to i nana i dado i svi živi i kažu: „A dobar je ovaj“ – to ne može nitko platiti”.
Ponekad se s društvom na tamburašima okupi i u Zagrebu i kaže kako uvijek zadnji odlazi, ali i lakši što se tiče financija. No, nije mu nimalo mrsko.
Ovaj poznati TV voditelj godinama je plesao, a kasnije i svirao prim i bisernicu jer je shvatio da žene više padaju na – tamburaše! Nikada nije došao do neke ozbiljnije razine, no to su još dodatni razlozi zbog kojih će reći da je Slavonac, iako je odrastao na moru. „Tako se osjećam, tako se ponašam i tako mi je lijepo”, ističe.
Kazao je i kako su Vinkovčani kao društvo sjajni, kao prijatelji još bolji, ali da smo zapravo najčudniji ljudi na svijetu. Nitko nikada neće pogurati nekog svoga niti će se pohvaliti da su iz istog sela. No, napominje možda i bolje. „Imao sam urednike i ljude na sjajnim pozicijama koji su iz Vinkovaca i uvijek je bilo ono – kako ćemo mi sad tebi ponuditi nešto, reći će svi da smo ti dali zato što si iz Vinkovaca. Kažem dajte nam zato što znamo raditi, a ne zato što smo iz Vinkovaca”, priča neke od zanimljivosti s kojima se susretao. „Dat ću krvi, bubreg, što god treba, ali ne pitaj me za posao. Je l’ se nešto promijenilo?”, sa smijehom smo istisnuli još nekoliko rečenica.
U iščekivanju ponovnog i skorog dolaska, a mi ćemo se tim povodom potruditi prirediti i jednu nezaboravnu tamburašku feštu, feštu na kojoj će „lumpati do jutra duša bećarska”.
