„Igraj, igraj, medvjede! Prije nekih trideset godina slika Ciganina sa medvjedom koji pleše uz tupo udaranje po napetoj koži magareta, medvjedom čija se mlitava koža lijeno miče, a šape se odižu od zemlje u ritmu defa, kao u papučama, bila je česta”, prisjeća se autor S.B. u tekstu od 31. srpnja 1970., uokvirenom pod naslovom Slike oko nas.
„Oko medvjeda i njegova vođe sakupljala su se djeca i pratila ga još neko vrijeme i onda kad izađe iz njihove ulice, a ljudi su s prozora niskih kuća dobacivali po koji dinar i smijali se tromom četveronošcu i njegovom bosom, odrpanom vođi. Bila je to onda česta slika, sve do rata, a tada je nestala iz gradova i sela. Nismo je vidjeli više od dvadeset godina”, prisjeća se potpisnik teksta, suvremenik II. Svjetskog rata, nakon kojega je ponovno posvjedočio Medi i Cigi i banki za koju bi životinja revijalno otplesala u ritmu gazdinog udarca u def. „A onda, jednog dana, do sluha dopriješe opet tupi zvukovi bubnjanja, cika djece i odsječni uzvici medvjedova vođe. Boso, kovrčavo pleme razletjelo se po bloku novogradnji, zakucalo na mnoga vrata, a ljudi su gledali, ali ne više sa niskih prozora ‘kućica u cvijeću’, nego sa četvrtih i petih katova i balkona. I nisu se više smijali, uglavnom. Nisu se smijali, jednostavno, više nije bilo smiješno. Bilo je turobno, tužno i tupo do suza. Gotovo preživjelo, ‘predratno’, kao da nije više postojalo, a sada je opet tu, među nama. Igra medvjed po gradu, uspravljen na stražnje šape, igra, a mlitava koža pod dugim krznom, lijeno se pomiče, zajedno sa crvenom vrpcom i praporcem o vratu. Zašto se vratio i kako je uopće došlo do toga da se vrati ova slika, davno potonula u magle dalekih sjećanja, pita se autor u 30. broju tadašnjih Novosti na samom početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naravno, bez analiza! Čemu razmišljanja o sociološkim i socijalnim, neriješenim problemima, ili asocijalnim pojavama, samo radi jednog medvjeda koji igra pod višekatnicom? Ne upuštajmo se u to, jer teško da bi postigli bilo šta, ako već nismo uspjeli u tome da se medo ne vrati. On se vratio i mi ga gledamo. To je sve”, zaključuje autor. Slika je to i Vinkovaca prijeratnih osamdesetih kada su okićen medvjed, Cigo s talambasom, Ciganka i katkad Ciganče zarađivali gradom. Fotografije nam je ustupio najvinkovačkiji foto kroničar tih vremena na ovamo Zvonimir Tanocki iz njegova ciklusa Pasji život jednog medvjeda 80.-te s izložbe Retrospektiva 2020.
Navodno je dresura podrazumijevala refleksnu reakciju dizanja šapa s vruće podloge praćenu zvukom defa. Srećom, danas je to pravi raritet. U Rumunjskoj i Rusiji postoji još pokoji rijetki primjerak.
