28 C
Vinkovci
Petak, 12. kolovoza 2022.

Imam najveći atelje na svijetu – gdje god se nađem, tu i slikam

Više od autora

- vl promo-

Tihana Papac
Tihana Papachttps://novosti.hr
tihana.papac@novosti.hr

Rođenjem Otočanin, vinkovački slikar Ivan Lončar – Žan dobitnik je ovogodišnjeg javnog priznanja Zlatne plakete “Grb Grada Vinkovaca” za posebne zasluge na području kulturnog razvoja grada.

Rođendan slavi 12. svibnja, a ove je godine zaokružio 71 ljeto. Njegov zaštitni znak je brada, a svoju umjetničku autentičnost pojašnjava: čovjek ljepotu duše dijeli s drugima, želi li biti umjetnik, mora to činiti cijelim bićem, jednako i djelom, i ponašanjem, i izgledom.

Privatni album

Živahan, kreativan, svakodnevno iznova nadahnut svijetom oko sebe, prisjetio se svojih početaka u Gradu na Bosutu nakon završenog gimnazijskog školovanja i diplome povijesti umjetnosti na Pedagoškoj akademiji likovnih umjetnosti u Novom Sadu.

„Rana faza mog stvaralaštva su bili slavonski običaji, a zatim crteži tuš pero, sardonska figuracija, dalijevski neonadrealizam, kao i okružje zavičaja slavonskih pejzaža i kompozicija u tehnikama ulja na platnu, suhih pastela, akvarela, akvatinte, bakropisa, suve igle i litografija. Najsretniji sam što sam imao prigodu darivati u humanitarne svrhe najpotrebitijima. Na aukcijama su slike postigle visoke cijene, tako da su sredstva usmjerena na pravu adresu. Do sada sam imao 70 samostalnih izložbi po cijelom svijetu i preko 1200 skupnih. Uz to su dolazile i nagrade – Zlatna plaketa za najboljeg portretistu te Zlatna plaketa za najboljeg lirskog pejzažistu kao i odlikovanje HDLU-a za životno djelo. Nedavno sam izlagao dio kubističkog ciklusa koji ima u sebi puno simbolizma „Povijest pisma i pošte.“ Ciklus je započet 2007. i sada je pri završetku. Moj svojstveni kubizam,” predstavio se uvodno ovogodišnji laureat Grada Vinkovaca koji se, dolaskom u vinkovačko kazalište kao scenograf 70-tih, u predvorju, prisjećaju se poznanici i prijatelji, predstavio izložbom Dalijevskih grafika.

Privatni album

Raritet za kojeg zna malo ljudi jest da Žan slika s obje ruke. Počinje li s lijeve ili desne strane, zanimalo nas je. „Od malih nogu pokušavao sam, iako sam dešnjak, prebaciti radnje i na lijevu ruku, tako ponekad slikam s obje ruke odjednom,” pojašnjava umjetnik na čiji su izričaj značajno utjecali Vanja Radauš, Ivan Domac, pa i Slavko Mađer, Dionizije Švagelj. Vlasnik je i zbirke pjesama. „Umjetnost nije razdjeljiva tako sam i skladao, pisao pjesme, a suradnja s velikanima hrvatske kulture svakako je utjecala na mene. Posebno književnik Nikola Pulić, Miro Mađer, Dika Švagelj, Bogdan Mesinger. Na kiparskom i slikarskom planu Vanja Radauš i Ivan Domac. U knjizi „Šuma Žan i Virovi“ primijenio sam neke stare korištene riječi želeći ih sačuvati od zaborava,” ističe.

U duši glazbenik, muzicira na više instrumenata. U tom smislu osnivač je Art Cluba koji okuplja generaciju prvih vinkovačkih rokera. Sve je počelo koncem 60-tih u VIS-u Molekule na gitari i klavijaturama, a ljubav i danas tinja. „Još u osnovnoj školi svirao sam tambure (farkaš štimung i srijemski), a već od 14 godina prelazim na gitaru. 1967. osnivam VIS „Molekule“ kao solo gitarist i pjevač (rock generacija). To vrijeme do osamdesetih su bili plesnjaci gdje su nastala druženja, prve ljubavi i zabave, kao i „Prvi uspjeh“ i „Mikrofon je Vaš“”, prisjeća se vješto izbjegavajući odgovor na pitanje kako danas izgledaju djevojke zbog kojih se uhvatio instrumenata.

Privatni album

Žana ćemo naći u omiljenom mu Papagaju ili Art Clubu na što se jednostavno referira: „Imam najveći atelje na svijetu. Gdje god se nađem, tu i slikam. Davnih godina sam imao u Starom Gradu na Hvaru „Art galeriju“, zatim u rodnom Otoku disco „Art“ te u Vinkovcima „Atelje 90“ kao i s prijateljem Šimom Jovanovcem „Art Club“.

Njegovi radovi otputovali su na brojne kontinente, a nedvojbeno, danas gotovo svaki drugi vinkovački dom na zidu ima potpis Ivana Lončara-Žana. To mu ljudski i umjetnički imponira jer samo tako, reći će počašćeno, njegov subjektivni svijet, prikazan na objektivan način, dijeli pozitivnu energiju s drugima. Jedan od razloga zbog kojih je upisan u korice nagrađenih Vinkovčana jest svojstven pečat brojnim kulturnim manifestacijama koje su dale prepoznatljivost gradu, od Salona stripa početkom 80.-tih pa naovamo.

„Posebna mi je čast što su prepoznali moje djelovanje i zato im posebno veliko hvala. Nikada neću stati prenositi znanje na mlađe. Sretan sam što sam uspio kod velikog broja, uključujući i sina Marka koji je u svom stvaralaštvu jedinstven, neponovljiv i nov. Sreća je raditi ono što najbolje znam i volim (umjetnost svu), ali ništa bez obitelji, od roditelja do Branke i Marka,” ističe Lončar potvrđujući da se od umjetnosti može pristojno živjeti, ali kada prođe slijed godina.

Mirovina za ovako formatiranu individuu kao pojam završetka radnog vijeka, ne postoji.

„Umjetnost ne poznaje mirovinu nego stvaralaštvo. Izlagao sam u Zagrebu sa slikama „Igrali se konji vrani“ gdje je bio i Dragutin Tadijanović koji mi, pišući posvetu na izložbi, reče: Mladiću da bi dobio sve nagrade moraš… (Dubravko Horvatić, Nikola Pulić, Miro Mađer, Zvonko Balog u glas rekoše: Moraš puno raditi!), a Tadijanović mirno kaže: Ne, samo moraš dugo živjeti. Toga se držim što želim i drugima,” poručuje na koncu.

Privatni album

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno