Živimo ubrzanim tempom života, punim stresa i obveza. Iako mislimo kako one prave probleme imaju samo odrasle osobe, ne treba zanemarivati strahove i probleme mladih, posebice još neformiranih osoba koje trebaju nekoga s kim će porazgovarati. Naš sugovornik, školski psiholog u OŠ Josipa Kozarca Vinkovci Goran Bosnić kazao je kako je sve više djece anksiozno, depresivno te ima nekakve fobije i strahove.
„Nećete vjerovati, ali kad uđem u razred u školi i pitam ih što im je najveći strah i kad ponudim nekakve primjere, to je strah od javnog izlaganja. Nakon što su oluje u Slavoniji prošle godine pogodile okolna sela, počeo im se pojavljivati i strah od grmljavine, kiše i poplave”, rekao je dodavši kako zatim počnu generalizirati razmišljajući što ako se opet ponovi isto.
Često u školi djeca sama zatraže pomoć i kažu kako se ne osjećaju dobro, već izolirano, usamljeno, ne znaju uspostaviti komunikaciju i održati prijateljstvo. Ima tu samoozljeđivanja i misli o suicidu, a puno je problematike ovisnosti. „Oni to ne prepoznaju, ali česta je ovisnost o mobitelu, novim tehnologijama i ekranu”, dodaje. Na pitanje što s onom djecom koja sama ne mogu ili ne žele osvijestiti problem, odgovara kako ključnu ulogu imaju roditelji. „Oni su ti koji trebaju prepoznati da dijete ima problem i ključni su u njegovu rješavanju. U školi s 500-tinjak djece ne može se popratiti svako dijete posebno. Najviše vremena bi roditelji trebali provoditi s djecom i vidjeti promjene u ponašanju. Ako se dijete počelo povlačiti, zatvarati u sobu, dobivati loše ocjene, prestalo je uživati u aktivnostima u kojima je prije uživalo, znakovi su da se nešto događa. Mi u školi se trudimo taj dio prepoznati koliko možemo. Uloga psihologa jest osvijestiti učitelje kako bi prepoznali neke znakove, da dođu i kažu, mislim da se nešto događa”, istaknuo je Bosnić.
„Nama dolaze nove stvari, ne znamo se nositi s njima, a roditelji se zapravo ne educiraju od tome. Roditeljstvo je nešto što se uči, a pogreška koju roditelji čine su, odgajat ću dijete kako su mene moji odgajali. Ako vidite samopouzdano dijete, to je dijete koje vjeruje u sebe, a iza njega stoji roditelj koji je vjerovao prvi”, kaže uz savjet kako je uvijek potrebno sjesti, popričati i empatizirati s djetetom.
Najbolje bi bilo, smatra psiholog, biti autoritativan, uz puno topline i puno kontrole, što znači postaviti jasne granice i pravila o tome što je djetetu potrebno. „Kad dođu s određenom problematikom, moje pitanje bude zašto se nisi obratila mami ili tati? Znate koji je odgovor kod 99% njih? Oni mene ne razumiju. I to je tako, oni umanjuju problem”, kazao je.
Također, smatra kako vlada stigma u svijetu u kojoj je dječak, muškarac slab ako se obrati psihologu, a to vuče korijene odmalena kad im se govorilo kako su „slabići” ako pokažu osjećaje i zaplaču. Iz tog se razloga djevojčice prije obraćaju za pomoć od dječaka, pojasnio je. Individualno je za koliko vremena će osoba riješiti problem zbog kojeg se obrati, ali potrebno se truditi i sam željeti napraviti promjenu.
U literaturi, kaže, često spominje pojam negativne emocije, kao što su tuga, strah i ljutnja. „To je krivo jer to nisu negativne, već neugodne emocije, a svaka je pozitivna jer nam ona nešto govori. Normalno je biti tužan i ljut”, istaknuo je.
Ljudi smatraju kako je odlazak kod psihologa tabu tema. „To treba normalizirati jer svatko u životu ima trenutaka kad mu je potreban razgovor, razumijevanje i podrška”, navodi i smatra kako je sve više ljudi spremno na odlazak psihologu, bez obzira na to što okolina govori.
“Sa stresom i problemima nosimo se svakodnevno, ali ako nam popuste mehanizmi obrane, da se ne možemo nositi s tim, to isto može biti jedan od pokazatelja da se možete, ili biste trebali obratiti u psihologu”, poručuje i kaže kako nikad nije kasno za rad na sebi.
