U selu Gradište, u samom središtu mjesta, rodnom domu Cerićkovih zidovi stare šokačke kuće kriju razne oprave vrijedne za povijest Šokadije.
Ovaj čuvar tradicije, 35-godišnji Josip Knežević, po selu znan kao Cerićkov jer se njegov predak Luka Knežević još davne 1768. doselio iz Cerića, s ponosom ističe kako je Šokac. Sin zlatnih žitnih polja, rodnih njiva i šuma hrasta, baš kako i sama pjesma kaže. Josip posao poljoprivrednika obavlja otkad zna za sebe. Ostavši rano bez oca, od svoje 16. godine obrađuje na svojoj zemlji, a i onoj u arendi, razne kulture. Ni briga o marvi nije mu strana. Šuma je ipak njegova vječna ljubav pa i danas radi u šumarskom poduzeću. Da je živio na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, imenjak Kozarac bio bi mu najbolji prijatelj i razmjenjivali bi svakojake priče. Ima naš Josip mnoštvo interesa poput taekwondoa u kojima je postigao velike uspjehe, ali njegovo znanje o nošnjama s ovoga područja malo tko ima.
Ovaj mladi čovjek sa starom dušom pred nas je iznio sve one zimske oprave kojima se diči. Točan broj ne zna, a sudeći po prepunom ormaru može obući bar petoricu muškaraca u zimsko ruho. Neke su u njegovoj obitelji dugi niz godina, a neke je godinama pomno tražio po selima po preporuci i kupovao. „Nošnje su većinom od mog pradjeda rođenog 1892. i rađene su po njemu kad je imao otprilike 20 godina jer su uglavnom momačke“, kaže Josip koji je sačuvao mnoštvo podataka o svojoj šokačkoj lozi. Volio se pradjed Knežević kartati s krojačem Radmanom iz Vinkovaca pa je neke stvari i na karte dobio.
U ulozi učitelja dobro se snalazi pa nam objašnjava kakve su se kožuve nosile i u kojim prilikama. Pršnjaci granaši, kožna oprava bez rukava, cifrani s bojanom kožom, ogledalima i šutašom, štitili su Šokca od hladnoće, a za ljutih zima neke kuće imali su kožuve dugačke do zemlje i opaklije s kojima se dvoje ljudi moglo ogrniti na kolima. A da im bude toplije, grijali su cigle pa stavljali pod noge.
Gradište je bilo majdan za aljine, kažu sjećanja staraca. Svaka kuća imala je jednu ili dvije, ali većinom je sve rasprodano ili propalo. Aljine su oprave od tvrdog sukna, izvorno od devine dlake, koje ne prokišnjava. Danas jedini abadžija koji radi jeste Stjepan Belić iz Antina. Upravo je Josip ovoga tjedna nosio jednu aljinu na reviji povodom predstavljanja knjige o posljednjem hrvatskom abadžiji.
Ljubav prema tradiciji dogodila se spontano, kaže. „Odrasli smo na stanu jer su baka i dida tamo živjeli. Odrastajući uz njih zavolio sam taj način života. Baka se nosila šokački. Bavili su se poljoprivredom i stočarstvom“, dodaje. Baka i djed glavni su krivci za odrastanje u slavonskom štihu pa ne čudi Josipovo dugogodišnje djelovanje u KUD-u „Seljačka sloga“, konjogojskoj udruzi te udruzi Vinkovački šokački rodovi. „Kad ti je nešto stalno ponuđeno, izloženo uz tebe, a imaš sreću da imaš ljude koji bi te mogli pratiti i koji su te uveli u to načinom života, rada, odijevanja, to jednostavno sraste s vama. Mi smo otraniti tako i to nije bilo ništa neobično“, s ponosom ističe.
Danas, kada ima obitelj i posao kod poslodavca, sve se svelo na nošnje, njihovo skupljanje, istraživanje, uređivanje trgovačkih izloga njima i sudjelovanje na pokladnim jahanjima, folklornim manifestacijama. Na onoj u Starim Mikanovcima, „Mladost i ljepota Slavonije“, jednom je prilikom osvojio prvo, a drugom prilikom treće mjesto, na „Đakovačkoj večeri“ isto prvo, a na manifestaciji „U Otoku moba“ drugo mjesto s radnom nošnjom. Jedne godine na Đakovačkim vezovima ušao je u uži izbor, a prošle subote bio je i na „Zimskom spremanju“ u Antinu. Upravo mu je ove godine uspjelo poći za rukom postati slavodobitnik u kategoriji baja.
Josip se za antinsku manifestaciju pripremao dugo. Sa svojim kolegom, također zaljubljenikom u folklor, Ivom Čosićem Bukvinim iz Vrbanje istražio je što bi bilo najbolje obući prema fotografijama i sjećanjima predaka jer drži do toga da sve bude originalno. Obukao se u kirjaša i složio priču za nastup, a sa sobom ponio i dukate.
„Spremio sam se za kiriju, u radnu zimsku nošnju koja se nosila krajem 19. stoljeća. Ona je pripadala mom pradjedu, a graničarsko elfresko špencle s 11 šara kao znak pripadnosti jedanaestoj brodskoj pukovniji šeste pješačke regimente i graničarske hlače šukundjedu. Tu su i opanci, starovinski kajišari, obične štrinfe, obojke od kariranog židovskog platna, graničarske čakšire, prosta rubina od debelog tkanja, pršnjak s jednom granom… Ogrnio sam se opaklijom od osam ovčjih koža da ne ozebem i na glavu sam stavio šubaru s hrastovom granom. Stvorio sam priču jer sam htio da se zna što je hrast donio Slavoniji. Prvi putevi su se popravili kad je krenula sječa šuma, napravile su se prve velike zgrade kao što je brodska imovna općina u Vinkovcima, pruge. Sav razvoj bio je naslonjen na eksploataciju hrastovih šuma. Ja b’ reko da hrastove nismo prodavali nego smo ih davali budzašto. Kirjaše su plaćali dukatima na panju. Isplata je bila odmah po završenom poslu. Šokci nisu vjerovali u strane valute. Oranje varanje, kirija gotov novac.“
Dukati su se, kako se to voli reći, razbijali na koješta. Kako su na brzinu dolazili, tako su na brzinu odlazili. Ženska djeca dobivala su dukate za miraz, a muška ostajala na temelju, dobili su zemlju i marvu. Tko je imao puno ženske djece, dukati su se razdijelili na zetove. Ali razbijali su se i za dobre konje, za nošnju. U kartanju su gubili novac, davali su se birtašima i birtašicama.
Kako ne bi na isti način zaboravili svoju tradiciju, Josip se trudi ljubav prenijeti i na svoju obitelj, trogodišnju Emili i suprugu Kristinu. Emili već sada jako voli konje, tu divnu šokačku životinju, a ponosni otac obećao je poduprijeti ju ako bude htjela jednoga dana odrastati uz njih, ali i naučiti ju brizi za njih baš onako kako su njega učili otac i djed. „Još nismo završili s konjima, oni su dio nas“, kaže ovaj istinski ljubitelj konja.
„Nastojat ću da Emili shvati da je to dio nas. Mislim da svi mi trebamo usaditi svojoj djeci da ovole ono što je naše i da to ništa nije lošije ili nešto čega se trebaju stidit’. Ako to ne uspijemo, propas’ ćemo. Dijete ako suživi s tim i ako bude dovoljno puta vidila mene u tom, to je korak bliže da ona to jednog dana zavoli“, optimistično kaže ovaj čuvar tradicije. Tvrdi kako je sada moguće kupiti ili dati krojiti novu nošnju pa se ne boji za budućnost folklora jer u posljednje vrijeme svjedoci smo kako se interes za takvim opravama povećava, makar u nešto modernijem izdanju.