Za mnoge koji su povezani nekim zajedništvom često se zna reći da su obitelj, a posebna obitelj svakako su darovatelji krvi povezani svojom humanošću u jedinstveni “krvotok života”. Donosimo priče Tomislava Dujmića i Zdravka Nikolića.
Tomislav Dujmić (73), rođeni je Vinkovčanin. Radni vijek počeo je na željeznici, ali je većinu staža odradio kao vozač na Gradskom groblju. Zdravko Nikolić (61) iz Starih Jankovaca, rođeni Slakovčanin, također je radio na željeznici da bi se u svibnju 1991. godine uključio u obranu Hrvatske. Bio je pripadnik 109. vinkovačke brigade i 5. gardijske brigade. Dva puta je ranjavan. Dujmić je krv dao 110 puta, a Nikolić 70 puta. Zanimljive su njihove priče o tome kako su počeli.
Tomislav Dujmić prvi put krv je dao davne 1969. godine baš u konkretnoj potrebi odnosno u slučaju nesreće kada su se tražili darovatelji.
„Od tada do nedavno, kada sam se razbolio i morao na operaciju srca, redovito sam davao krv. Tada sam vidio da krvi nema dovoljno i jednostavno sam želio pomagati drugima na taj način i to sam radio skroz dok sam mogao. Jednom prilikom krv sam dao i direktno jednoj djevojčici na poziv iz bolnice, iz moje ruke u njezinu ruku. Moj mlađi sin Tomislav, koji je umro, također je bio darovatelj i dao je krv 54 puta. “Tata nas dvojica smo dali 75 litara krvi, to je jedna velika bačva krvi što smo mi dali“, rekao mi je jednom prilikom”, priča Tomislav Dujmić.
Zdravko Nikolić kaže kako je krv prvi put dao na služenju vojnog roka u ondašnjoj JNA 1982. godine.
„I tada mi se dogodilo nešto baš neočekivano i neobično. Naime, kao dječak i kroz mladost gotovo svakodnevno sam krvario iz nosa. Međutim, kada sam prvi put dao krv to krvarenje je prestalo. Nastavio sam davati krv i taj problem više nisam imao, a istovremeno puno mi je značilo i danas mi znači to što tako pomažem drugima”, ističe Nikolić.
A koliko je to važno osvjedočio se i u svojoj obitelji.
„Mama mi je znala reći da previše dajem krv, da ima i drugih pa neka daju. I onda se dogodilo da joj je komušač uhvatio ruku i izgubila je šaku. U bolnici dobivala je dosta krvi, a ja sam se jednom našalio pokazao na dozu i rekao: “Pogledaj, ovdje piše moje ime”. Nasmijala se, ali je shvatila koliko je važno da krvi uvijek ima i da onih koji daju krv ima što više”, kaže Nikolić, koji, zajedno sa suprugom, veliku humanost pokazuje i kao udomitelj te je svoj dom kod njih do sada našlo trinaestero djece.
I Tomislav Dujmić i Zdravko Nikolić imaju poruku za sve, posebice za mlade, zašto se uključiti u darivanje krvi.
“Treba se uključiti da bi se pomoglo ljudima jer krvi uvijek treba. Jednom kada daruješ krv srce te povuče da to činiš i dalje. Mene je srce vuklo. U vrijeme rata sam tražio i pitao gdje mogu dati krv. Pitam u bolnici ili u Crvenom križu pa me onda oni upute u Jankovce, u Privlaku, u Jarminu.., i ja odem jer moram dati krv“, ističe Dujmić.
Zdravko Nikolić, uz pomaganje drugima i spašavanje života, izdvaja još nešto. “Činjenica je da oni koji daruju krv nemaju sklonost praviti probleme. Znači to su humanitarci koji su iznad onih nadobudnih maminih i tatinih sinova koji su sami sebi najvažniji i vrlo često prave probleme, koji se trude dokazati, a dokazuju se pogrešnim stvarima. Dokazivati se treba na prave načine, a darivanje krvi jedan je od njih“, ističe Zdravko Nikolić.
Koliko su ljudi kao Tomislav Dujmić i Zdravko Nikolić, kao i svi darovatelji krvi, dragocjeni potvrđuje i Branko Tomić, ravnatelj Crvenog križa Vinkovci.
“Prije svega želimo izraziti zahvalnost ovim plemenitim ljudima koji dijelom sebe, svojom krvlju pomažu spasiti živote. Poznato je da jedna doza krvi može spasiti čak tri života. Sad zamislite, Tomislav Dujmić je dao 110 puta krv, znači to je 330 života, a Zdravko Nikolić, koji još aktivan darovatelj, 70 puta što je 210 spašenih života. Mi smo zahvalni kako njima koji su rekorderi tako i svima koji daruju krv posebno mladima koji se uključuju u “krvotok života” i svojim tijelom pomažu u spašavanju života. Jer krv se ne može proizvesti na umjetan način i može se dobiti samo ako ju netko daruje“, ističe Branko Tomić.
