Europsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj krenulo je sinoć, Vatreni svoju prvu utakmicu igraju za malo više od dva sata, a kao zagrijavanje za nogometnu groznicu pripremili smo tekst o zanimljivom primjeru nogometnog fanatizma. Naime, Vinkovčanin Denis Hodak u svojoj kolekciji ima 32 dresa najdražeg mu kluba, Cibalije, a jednoga dana volio bi s ostalim kolekcionarima napraviti izložbu.
„Za Cibaliju sam počeo navijati s deset godina kada me tata odveo prvi put na tribinu. Zanimljivo je kako mi je prva utakmica bila protiv Obilića, a poslije toga nastavio sam ići na utakmice. Skupljanje dresova započelo je ne tako davno, a s vremenom sam znao dobiti pokoji dres. Intenzivno dresove skupljam unazad tri godine, a povuklo me to da očuvamo tu tradiciju u gradu i da se svi dresovi pokušaju zadržati”, kazao je 32-godišnji kolekcionar.
Dva puta mu je uspjelo uhvatiti dres kojeg igrači bacaju nakon utakmica, prvi puta to dostignuće pošlo mu je za rukom kada je Cibalia bila treća na tablici 2010. godine, a dres je na susretu u Osijeku nosio Josip Lukačević. Drugi kojeg je uspio dohvatiti bio je Željka Malčićev na gostovanju u Koprivnici, a kako sam kaže, kolekciju želi ostaviti svom nećaku kako bi se tradicija nastavila.
„Imao sam u planu napraviti izložbu, možda na sljedećem okruglom rođendanu Cibalije. U Vinkovcima ima još kolekcionara, poput Kristijana Perolića, Renata Bogića, Lovre Pedića i drugih, bilo bi lijepo kada bi svatko dao dio svoje kolekcije, vjerojatno bi imali sve dresove Cibalije koji su ikada postojali”, ističe Hodak.
Dresove čuva na tajnom i sigurnom mjestu, a u svom opusu posjeduje čak i primjerke vinkovačkog Dinama iz ranih 80-tih godina prošlog stoljeća, koje su nosili Nevres Zahirović i Ivica Tunjić. Također, tu je i onaj s dvoboja protiv Wolfsburga u okviru Intertoto kupa, kao i dres kada je Cibalia posljednji put izborila prvu ligu u Šibeniku 2016. godine. Zanimljivo je kako je on završio u Dalmaciji nakon aukcije za prikupljanje pomoći, ali vrlo je brzo uslijedio povratak u Vinkovce.
„Većina su dobivena poslije utakmice, a od toga su dva reklamna dresa koja su igrači dobili da mogu podijeliti navijačima, obitelji ili prijateljima. Dva dresa koja bih želio imati su s finala kupa protiv Osijeka 1999. godine, a drugi je svakako s utakmice protiv Obilića”, dodaje.
Hodak i dalje ide na utakmice Cibalije, prije je išao i intenzivnije na gostovanja, a obišao je sve stadione u prvoj, drugoj i trećoj ligi.
„Naša ljubav prema klubu i gradu nema granica, to je u neku ruku i bolest. Kada kažeš da navijaš za Cibaliju neki se čude, a mi za nju ne navijamo zbog trofeja. Danas ne stanem u baš sve dresove, ali volim obući one koje su nosili Ivica Maroslavac, Mladen Bartolović i Dino Kresinger. Nažalost, ne stanem niti u jedan dres vinkovačkog Dinama, njih mogu ponijeti samo na ramenima”, našalio se Hodak.
Glavni akter ove priče, uz Cibaliju, gaji i veliku ljubav prema reprezentaciji Hrvatske pa će tako uživo pogledati prve dvije utakmice Vatrenih u grupnoj fazi Europskog prvenstva.
„Znamo svi kako izgleda vinkovački transparent, nema utakmice reprezentacije da ta zastava nije na tribini. Osobno idem manje na susrete reprezentacije, ali imam nekoliko dobrih gostovanja. Volio bih da za kraj reprezentativne karijere Luka Modrić osvoji s Hrvatskom zlatnu medalju, mislim da bi mu to bilo veće dostignuće nego šest osvojenih naslova Lige prvaka”, zaključio je Denis Hodak.
