Nekako najrazboritije objašnjenje posjedovanja specifičinih osobina čini se onim da se čovjek s nečim ili rodi ili ne. ‘Ono nešto’ u sebi naprosto se ili ima ili se nema. Ok, da se to treba u konitinuitet ‘održavati’, nedvojbeno je. Mnogo je ljudi s različitim posebnostima, vještinama i sposobnostima koje ih izdvajaju iz sveopće gomile, čine ih drukčijima i, koliko god da nama ostalima to bude teško priznati, boljima od većine.
Jedno od njih je liderstvo, definitivno iz (naj)gornjeg reda najvažnijih ljudskih osobina, neophodnih, čak možemo reći ključnih u praktički svim sferama života. Barem kod ljudi s nekakvim ambicijama. U glazbi je imati nešto takvo od presudnog značaja. Iz jednostavnog razloga jer band koji ima pravog vođu bude značajan, bude cijenjen, bude moćan i što je najvažnije – traje zauvijek. Mogli bi tu potrošiti gomile slova, redova i stranica u kojima bi svaki razumniji analizator glazbe pronašao stotine razloga zašto je upravo njegov odabir najjači u tom aspektu, no usredotočimo se na jednog od najvećih u toj domeni – Brucea Dickinsona. Čak i oni koji ne mogu ‘prežvakati’ njegovu glazbu morali bi priznati da rijetko koja osoba ima tako širok spektar zanimanja. I najvažnije, čega god da se taj čovjek uhvati, ide mu ‘od ruke’.
Nestašan, ambiciozan, svestran, talentiran
Pratimo li njegovu osobnost od rođenja, jasno je da je negdje bilo zapisano, bilo predodređeno da postane jedan od najvećih glazbenih vođa. Ikada. A da je bio buntovnik, pa baš i nije. Iako, katkad i to jeste. Drukčiji od većine drugih, to svakako da, a još i samosvjesniji, ambiciozniji, nemirniji, avanturističkog duha i tijela, neiscrpne energije, snage i nadasve – s nogama čvrsto na zemlji.
Priča o njemu počinje 7. kolovoza 1958. godine u Worksopu, Nottinghamshire, Engleska, gdje prodavačica cipela Sonia i vojni mehaničar Bruce dobivaju sina Paula Brucea. Mladim roditeljima u odgoju dječačića pomažu njegovi djed i baka, na čemu im je, btw., tri desetljeća kasnije pjesmom “Born In ’58” s albuma „Tatooed Millionaire“ odana dužna zahvala. Počeo se školovati u mjestu rođenja, pa nastavio u Sheffieldu gdje se preselio s roditeljima, najprije u državnoj, nakon čega su ga roditelji dislocirali u privatnu školu. Dinamičan život u kasnijim je razgovorima Bruce navodio kao nešto pozitivno, nešto što mu je omogućilo veću razinu samostalnosti i stjecanje više prijateljstava s ljudima različitih karaktera što je pridonijelo širim svjetozanorima samim time i veću mogućnost intelektualnog napredovanja Za razliku od mnogih, koji nakon preseljenja obično budu u depresiji, Bruce se pokazao prilagodljivom osobom i karakterno se, recimo, jako razlikovao od svoje pet godina mlađe sestre Helene Stormanns koja je sebe u budućnosti vidjela u mirnom obiteljskom životu.
Bruce Dickinson – Born in ’58
Već je tada bilo jasno da je Bruce persona koja svugdje gdje dođe mijenja okolinu, a u najmanju ruku (ili nogu) prilagođava je sebi. Obično protiv tuđih, najčešće sukladno svojim pravilima. Tako ga je nemirna duša vodila na više strana, pa je nakon napuštanja engleskog jezika, povijesti i ekonomije, priznao da nije točno znao što hoće. Sredina sedamdesetih bila su vremena kad su mu se roditelji bavili prodajom nekretnina i vozila, pa je, financijski dobro ‘potkovan’, i mogao raditi kojekakve ekpserimente. Poput onog kad je zbog podvale u kojoj se s ekipom pomokrio u obrok ravnatelja, najuren iz škole Oundle u Northamptonshire, gdje je bio dosta nestašan (buntovan), a zanimacija mu je bila (i) vojna tematika.
Zato je probao pola godine i u teritorijalnoj vojsci, da bi se u konačnici skrasio na Sveučilištu Queen Mary u Londonu gdje je 1979. godine, uz njemu svojstvenu zavrzmanost, diplomirao povijest. Od tada, može se to tako reći, bude ozbiljniji, spreman na sve izazove s kojima će se susretati, ali isto tako, i sam ih tražiti, pa se sve češće stjecao dojam da njegovi interesi uistinu nemaju granica. Neki bi rekli da je stalno tražio neku nevolju. Ali, put koji ga je vodio ga glazbenoj slavi, vrlo se jasno nazirao.
Glazbeno uobličavanje komplicirane osobnosti
Inače, iako mu je djed još kao klincu kupio ploču The Beatlesa „She Loves You“, tijekom srednje škole i, posebice, studiranja započeli su njegovi ozbiljni doticaji s glazbom. Ploča koja ga je pravo uvela u glazbu, k tome ‘prva prava’ koju je kupio bila je Deep Purpleov „In Rock“ i to nakon što se ‘zaljubio’ u pjesmu „Child In Time“. Uslijedile su „Black Sabbath“, Jethro Tullov „Aqualung“, pa„Tarkus“ od Emerson, Lake & Palmer i povratka, očito, više nije bilo. U ovim pločama ‘leži’ dosta jasno pojašnjenje Bruceovog glazbenog koncepta, odnosno poimanja i razumijevanja glazbe i svakako bi ih trebali čuti svi koji žele upotpuniti sliku o njemu kao skladatelju, a bogme i kao pjevaču.
Malo je, recimo, poznato da je Bruceova prva želja bila svirati bubnjeve, da mu se prvi band zvao Paradox (1976.) koji je na njegovu inicijativu promijenio ime u Styx, ne znajući da netko tog imena već postoji. Skupina Speed je osnovana je 1977. i u njoj je Bruce počeo pisati svoje prve autorske pjesme nakon što ga je Paul White naučio svirati tri akorda na gitari. Iako je Speed nekoliko puta nastupio u Pubu Green Man u Plumsteadu, nije dugo opstao, no za Brucea je, očito, bio prijelomnica i odluka da će se baviti glazbom (primarno) donešena je u tim vremenima. Da je tome tako govori i činjenica da je Melody Maker magazinu poslao oglas da „pjevač želi snimati projekt“, snimio je i demo, a to je rezultiralo pjesmom „Dracula“, prvom koju je ikada snimio, i to s bendom The Shots kojeg su formirali braća Phil i Doug Siviter. „Man In The Street“ kolekcija je pjesama Shotsa koja je izašla 1980. godine.
Samson – kvrgave stepenice ka tronu
U pubu Prince of Wales u Gravesendu u Kentu, Brucea i Shots gledao je Paul Samson koji ga je, zadivljen njegovom vokalnom snagom, uvjerljivošću i energijom kojom je zračio, pozvao u svoj band Samson. No bilo je to vrijeme popriličnih problema jer je Bruce zbog glazbe zapostavio spomenuti fakultet, skoro bio izbačen s njega zbog neplaćanja te zaostajanja u davanju ispita. Ipak sve se uspjelo riješiti, na kraju je diplomirao i pridružio se Samsonu, koji je već bio snimio debitantski album „Survivors“ (1979), otprilike dva mjeseca prije nego je službeno postao njegovim članom. U naredne dvije godine s bandom je snimio dva albuma „Head On” (1980) i “Shock Tactics” (1981), no nedostatak ambicioznosti, Samsonovi problemi sa izdavačima, opremom, honorarima, preveliki značaj vođenju života koji se vrtio oko žena i poroka i drugo, dali su naslutiti da se Bruce tu neće dugo zadržati. Dakako, on je to znao, drugi – ne.
Sudbina je išla svojim tijekom i spontano spajala Brucea s bendom u kojem će mu se uskoro ostvariti svi glazbeni, a dobrim dijelom i životni snovi. Naime, 1980. godine je Samson na Music Machine bio predgrupa Iron Maidenu čija je karijera bila u naletu nakon debitantskog albuma, a Bruce je istinski bio zadivljen njihovim nastupom i rekao sam sebi: „Želim biti član ovog banda. Znam da ću pjevati s njima. Oni su za mene, Samson nije“. Koincidencija je da su Iron Maidenov „Killers“ i Samsonov „Shock Tactics“ kasnije snimani u istom, Battery Studiju u Londonu, a čak su im se u siječnju 1981. dijelom poklopili termini, no to nije imalo prevažnu ulogu u kasnijem Bruceovom ‘transferu’.
Zadnji nastup sa Samsonom bio je 12.9.1981. na Reading Festivalu (1990. objavljen na CD – u) gdje je Bruce razgovarao sa managerom Rodom Smallwoodom i rekao da želi pjevati sa Iron Maiden. S obzirom da su zbog odlaska Paul Di’ Anna ‘vrata bila širom otvorena’, Rod ga je pozvao na audiciju nakon koje više ništa nije bilo isto. Niti u Brucea Dickinsona, niti u Iron Maiden, a niti u glazbi. Započela je njezina nova era u kojoj nadirući pokret, popularno nazvan NWOBHM, preuzima glazbeno žezlo u Velikoj Britaniji. I šire.
Heavy metal ima novog frontmana
Mnogi će danas reći najbolji, no prije bi ipak bio najvažniji, album Iron Maidena „The Number of The Beast“ snimljen je kao i prva dva u Battery studiju, ubrzo po Bruceovom dolasku u band. Zbog mogućih pravnih zavrzlama sa Samsonom, a i visoke moralnosti, Bruce nije istican u ‘potpisu’ songova, no u nastajanju nekih je itekako imao utjecaja. I ne samo u pisanju pjesma. Naime Bruce se vrlo brzo prometnuo u vođu Iron Maidena i sa svojim ranije spomenutim energično-odmjerenim i nadasve dominatnim nastupima na koncertima u kratkom je roku osvojio publiku. Koliko god da su mnogi žalili za Paul Di’ Annom, dolaskom novog frontmana bio je dosta brzo zaboravljen. Iron Maiden je promijenio Brucea Dickinsona, a Bruce Dickinson je promijenio Iron Maiden.
Čim bi Bruce stupio na pozornicu publika kao da je bila omađijana i svaki njegov mig pratila kao da joj upravo o tom trenutku ovisi život. Svijet metala dobio je novog heroja, a već etablirani velikani Rob Halford, Ronnie James Dio, Ian Gillan i Biff Byford ‘opasnu’ konkurenciju.
Dickinson nikada nije skrivao da su mu pjevački uzori Arthur Brown, Peter Hammill (Van der Graaf Generator), Ian Anderson (Jethro Tull), Robert Plant i Ian Gillan, a svojim tenor-operatic vokalima raspona preko 4 oktave zbog kojih je i dobio koji su dobili nadimak „The Air Raid Siren“ s lakoćom je ‘skidao’ sve tonalitete pjesmarice Iron Maidena. Koja je sa svakim slijedećim albumom postajala sve zahtjevnija i pomicala granice heavy metala, ali i rocka općenito, a novi vokalni heroj svojim je stilom ponašanja i načinom pjevanja u nadolazećim godinama postao ogledni primjerak budućim pjevačima. Nogi od njih trudili su se što više približiti Bruceu, a neki od raritetnih primjera koji su mu prišli najbliže su manje poznati Toni Parviainen iz finskog banda Machine Men te Eric Hawk koji je na remek-djelu Gardeniana „Soulburner“ (1999) clean vokale ‘skinuo’ da zvuče kao da ih pjeva sam Bruce Dickinson.
Dojam da bi svaki band u kojeg bi možebitno došao Bruce Dickinson postao duplo bolji i utjecajniji postajao je sve snažniji. Osim što je preuzeo ulogu vođe na pozornici Dickinson se aktivno uključuje u pisanje pjesama i na naredna dva albuma, „Piece of Mind“ (1983) i „Powerslave“ (1984) autor je ili koautor nekih od najboljih pjesama banda uopće („Revelations, „Flight of Icarus“, „Die with Your Boots On“, „Sun and Steel“, „2 Minutes To Midnight“, „Back In The Village“ ili „Powerslave).
Sve ide kao ‘po špagi’ – ili ipak ne !?
Koliko god da je to izvana izgledalo sjajno jer Iron Maiden je sredinom osamdesetih vjerojatno bio najpopularniji band, iznutra nije baš sve išlo ‘po špagi’. No to niti nije čudilo niti ne čudi jer to je band koji svoj ‘prljavi veš’ nikada nije koristio za medijsku promidžbu u svrhu poboljšanja popularnosti. Rješavalo se to ondje gdje i treba – na izvoru problema i nesuglasica.
Iako, Bruceov karakter nije se baš u potpunosti poklapao s načinom rada banda koji je funkcionirao gotovo savršeno, kao po ‘špranci’, kao precizan stroj u kojem svaki element ima točno određenu zadaću. A na tako nešto, ulogu u kojoj je tek ‘jedan od’, on nikada nije bio spreman, koliko god da im je išlo dobro. Veliki „World Slavery Tour“ naznačio je ozbiljne probleme jer Bruce nije odobravao stalno dodavanje datuma i čak zaprijetio odlaskom. K tome, imao je i problema u braku, što je također imalo utjecaja na zaoštravanje odnosa. U konačnici, brak sa Jane sklopljen 1983., okončan je 1987. godine.
Nastavak priče o Bruceo Dickinsonu pročitajte OVDJE.
