U ljetnim mjesecima, kada temperature dostižu svoj vrhunac, dostupnost vode postaje ključna i za opstanak divljači u lovištima. Tamo gdje nema vode ili je nema u dovoljnim količinama, poduzimaju se mjere izgradnje pojilišta. Najčešće se koriste jednostavna, od betona ili drveta, ali i prirodni izvori vode poput bara, kanala.
„Sušno vrijeme dovodi do toga da presuše brojni kanali, izvori i lokve. Pojilišta iz kojih se divljač napaja prave lovačke udruge. Kao i svake godine, u pomoć uskaču članovi lovačkih udruga, a ako je potrebno i vatrogasci, koji se brinu za pojilišta da ne budu prazna. Redovito ih obilaze, kontroliraju i po potrebi nadopunjuju svježom vodom. Lovačka društva dužna su pomagati svim životinjama, kako ljeti, tako i zimi”, ističe Blaženko Bajić, predsjednik Lovačkog saveza Vukovarsko-srijemske županije.
Divljač kad ne može utažiti potrebu za tekućinom, primorana je na migraciju. Kada napusti svoje stanište ulazi u naseljena područja. Zbog toga je danas ljudska intervencija više nego potrebna.
„Prirodna pojilišta kao što su vodotoci, kanali s prirodnom vodom daju puno zdraviju i čistiju vodu. Međutim, prisiljeni smo graditi i umjetna pojilišta kako bi divljač preživjela, odnosno kako bi ih zadržali u lovištu i ne bi migrirala”, objašnjava Bajić. Posao lovaca uključuje brigu o određenim površinama u lovištu, čišćenje pojilišta, obnavljanje hranilišta za divljač, priprema zaliha hrane za zimski period kako bi vršili prihranu divljači.
Visoke temperature i manjak vode najviše pogađaju krupnu divljač i ženke u laktaciji koje imaju veće potrebe za hranom i vodom. Najveći problem imaju lovišta koja ne gravitiraju uz vodu pa im se tijekom cijele godine mora donositi voda.
„Koristimo prirodne kaljuže koje se u proljeće i jesen pune vodom. Međutim, preko ljeta kad voda nestane, popunjavamo ih pomoću cisterni. Vozimo vodu iz bunara”, objašnjava predsjednik lovačke udruge „Kuna” Tompojevci Zdenko Hudak. Udruga broji 54 člana, a imaju dva lovišta veličine oko 7 000 hektara. Dovođenje vode iziskuje i troškove, a članovi udruge, dodaje Hudak, plaćaju o vlastitom trošku. Ističe kako je važno graditi umjetna pojilišta na poznatoj ruti divljači.
„Na prirodna pojilišta se divljač već naviknula i zna točno gdje su, to su stoljetne kaljuže. Umjetna pojilišta bi trebala biti u blizini onih prirodnih. Umjetna su nepropusna i nakon kiše zadrže vodu”, kaže. Cilj im je zadržati divljač u šumskim predjelima njihovih lovišta.
„Imamo lovišta gdje je voda na sjevernom dijelu i imamo nalik močvarnom području gdje ima malo vode trske. Brinemo se za svoju divljač i jako je bitan redovan dovoz vode kako ne bi divljač otišla preko granice, jer onda to više nije naša divljač”, naglašava predsjednik lovačke udruge.
U nedostatku vode divljač uzrokuje česte štete na poljima. Kukuruz, šećerna repa i slično su im izvor tekućine. No postavljanjem umjetnih pojilišta sprječavaju se štete na usjevima. U Vukovarsko-srijemskoj županiji problema oko pojilišta, kako ističe Krunoslav Buhač zamjenik pročelnice Upravnog odjela za poljoprivredu, nema.
„Sve češće prave improvizirana pojilišta koja su divljači potrebna za preživljavanje. Lovci se snalaze i stalno dovoze vodu i tako se smanjuju njihove migracije i zadržavaju ih u njihovom području. Za našu Županiju nema zabilježenih velikih šteta zbog divljači u ovo vrijeme”, govori te dodaje kako se lovačke udruge drže propisa Ministarstva. Poželjno bi bilo, dodaje, izgradnja blatnjavih površina koje služe za rashlađivanje i zaštitu od insekata poput komaraca i obada.
