Vinkovčanka Marta Voda živi i radi u Oslu, u norveškoj podružnici tvrtke Mitsubishi Electric Europe.
Još je u srednjoj školi okvirno usmjerila svoj život i karijeru te uz manja odstupanja zacrtano i ostvarila, piše o uspješnoj bivšoj studentici portal matičnog fakulteta mienergeticari.fsb.hr
U rodnim je Vinkovcima završila osnovnu, a u Osijeku srednju školu. Prije odlaska na studij znala je – želi putovati i vidjeti svijet, a za prvu postaju odabrala je Zagreb. Odlučila je ondje završiti dodiplomski studij, diplomski u Europi, a doktorat u Americi. Uži krug prijatelja i obitelji znao je što planira i podržavao ju, ali uz svojevrsnu rezervu. Zdravo ambiciozna djevojka odlučila je svima dokazati da će zacrtano i ostvariti.
„Voljela sam jako matematiku i fiziku i tražila sam nešto što bi mi donijelo praktično znanje, a nisam bila zainteresirana za sjedenje uz knjige već sam htjela konkretno i opipljivo znanje. Tako sam na stranicama Fakulteta strojarstva i brodogradnje 2013. pročitala kako se traži vodoinstalater. Pomislila sam prvo da je to kriva informacija, a onda sam shvatila da se ipak sigurno uči barem nešto o toj temi te da bi mi čak i to moglo korisno. Mogla bih imati neko praktično i korisno znanje i zato sam se odlučila za FSB. Drugi je izbor bila farmacija, ali je strojarstvo pobijedilo. Možda i zato što sam se kao dijete uvijek družila s dečkima i puno više mi je odgovaralo muško društvo“, osvrće se na početke visokog školovanja.
Djevojka za koju pišu kako ju krase snažna motiviranost i upornost bez obzira na životne izazove kojih joj nije nedostajalo, svojim je trudom i radom dospjela do onoga što danas uživa. Naime, sa svojim zaručnikom na sjeveru Europe sretno živi i radi posao koji voli te je, kaže, uspjela dostići ono za čim mnogi teže cijelog života – unutarnji mir i zadovoljstvo.
Strojarstvo je upisala 2013. godine i položila prvu godinu bez puno muke. Zbog bolesti koja je zadesila njenu obitelj, drugu godinu je pala jer nije bilo moguće usredotočiti se na učenje. Budući da je uvijek bila odlikaš, ovaj pad bio joj je šok, no ne i razlog za odustajanje. I dok su ju drugi odgovarali od nastavka studija, govoreći kako je možda ipak FSB pretežak za nju, u Marti je proradio, nazovimo ga, slavonski inat. Uz financijsku podršku roditelja, dodatno se zaposlila u McDonald’su i odlučila završiti fakultet uz rad.
„Volim imati plan i odgovor za svaku situaciju, ali ma koliko god se pripremiš ne možeš nikad točno znati što te čeka dok ne doživiš neku situaciju. Zato nisam preveliki pobornik slušanja drugih jer nitko ne može znati za što si sposoban i što sve možeš. Uvijek je bolje učiti iz vlastitog iskustva, a ja sam tako uvijek išla glavom kroz zid“, iskrena je.
Bilo je sve, samo ne lako. Strojarstvo uz posao činilo se nemogućom misijom, no ne i za Martu. Premda, izostala su brojna druženja s prijateljima jer nešto je morala žrtvovati.
„Imala sam točno raspoređen kućni budžet, a novca za provode i kave nije bilo baš na bacanje, iako moja ekipa to tad nije mogla razumjeti. Ali to je jednostavno bio takav period života. Jedino zbog čega žalim, kad gledam na to razdoblje, je što tad nisam našla posao u struci. Ja sam osoba koja smatra da je dvojka stečena u praksi vrjednija od petice dobivene učenjem teorije. Radno iskustvo je izuzetno važno“, mišljenja je ova Vinkovčanka.
U trenutku daljnje odluke, izabrala je procesno-energetski smjer, energetiku koja uključuje dosta ekonomije koja ju je privlačila.
„Nisam pogriješila. Odmah sam se zaljubila u predmet termodinamiku i predavanja profesora Galovića. Izuzetno poštujem ljude koji vole svoj posao onako kako ga voli profesor Antun Galović. I ja sam poput većine pala termodinamiku, ali sam na kraju imala peticu iz tog predmeta. Kad imate takve profesore koji gore za svoj posao, daju sve od sebe, iz poštovanja naučiš barem za dva, barem se trudiš. Koliko je dao, toliko je i tražio, i to mi je bilo jednostavno inspirirajuće. Poštujem to više od ičega. On je jedan od mojih uzora. Jednostavno je institucija, jedinstven čovjek i profesor, i zato sam ga odabrala kao mentora za preddiplomski rad,“ pojašnjava ova sjajna mlada žena.
Završivši preddiplomski u Zagrebu, diplomski je studij uzimao u obzir europsko sveučilište, po mogućnosti u kulturi koja je dijametralno suprotna našoj.
„Prije toga sam u Hrvatskoj radila dvije godine preko studentskog servisa u Daikinu. O tom iskustvu mogu reći samo sve najbolje. Kolege su bile odlične, firma je super i može se jako puno naučiti i od kolega, i od vodstva same tvrtke. Kroz rad u Daikinu primijetila sam da Hrvati nevjerojatnu količinu vremena provedu na poslu. Normalno je kada se radi od 7 ujutro do 7 navečer, a ja sam osoba koja bi, povedena time, potpuno izgubila privatni život. Željela sam naći mjesto za koje sam znala da će me prirodno izbalansirati. Diplomski sam tražila na nekoliko sveučilišta, ali nisam htjela ići preko Erasmusa jer je to previše papirologije za 6 mjeseci boravka i sama sam se prijavljivala na diplomske programe u trajanju od dvije godine. Kako što rekoh, nisam pobornik toga da pratim druge već više volim istražiti sama i pronaći ono što mi najviše odgovara. I to sam našla u Norveškoj. Znala sam da se u Skandinaviji poštuje balans između privatnog i poslovnog života“, opisuje svoj put odluke.
Sva sveučilišta na koja se ondje prijavila prihvatila su našu Martu Voda. Dobar prosjek diplomskog rada bio je zelena karta. Između ostalog, Norveška je tada osiguravala i studentski smještaj, a kako je na praksi u Daikinu upoznala svog sadašnjeg zaručnika odlučila se za glavni grad Oslo, prometno najbolje povezan s ostatkom Europe.
„Velika je razlika u studiranju u Hrvatskoj i Norveškoj jer se kod nas uči puno više teorije i u tom smislu su naši fakulteti puno kvalitetniji i puno teži. U Norveškoj nije tako. To može ilustrirati i jedna anegdota. Morala sam u Oslu ponovno polagati Matematiku 3 kako bih skupila sve potrebne bodove, i morala sam rješavati brojne integrale. Profesor u Kristiansandu mi je u nekom trenutku rekao: ‘Ako bude neki težak integral mi ćemo vam dati rješenje integrala da se ne mučite. Važno je da znate proces i kako doci do odgovora’. Bilo mi je to tako simpatično i smiješno. Jasno je samo iz tog primjera zašto se fakulteti u Norveškoj mogu smatrati lakšima. Mislim da bi tako nešto u Hrvatskoj bilo nezamislivo. Ovdje nema toliko ‘biflanja’ i učenja napamet. Puno je važnija praksa, a to je ono što nedostaje na našem fakultetu,“ poručuje.
Nakon obrane dplomskog tematski naslonjenog na obnovljive izvore energije, korak dalje bio je doktorat u Americi. No, u međuvremenu je osvijestila kako želi više iskustva u struci pa akademski rad može pričekati. Pronalazak idealnog posla u Norveškoj produbio je njenu želju za ostankom.
„Većina profesora na fakultetu u Oslu radi i negdje drugdje. Primjerice profesor koji mi je predavao tehnologiju baterija je na fakultetu provodio samo 20 % svog vremena, a ostalih 80 % je bio tehnički direktor u svojoj firmi. Ovdje se profesorima obraća na ti što ih čini pristupačnijima i sve će napraviti da ti pomognu. Moraš poštivati pravila, sve je točno određeno i propisano, rijetko kada dođe do nepoznanica i nesporazuma. Imperativno se ide na ruku studentima i generalno sam se osjećala veoma sigurno. Nisam nikad imala niti jedno ružno iskustvo na fakultetu u Zagrebu, ali ovo je bilo sasvim drugačiji oblik studiranja“, opisuje Marta iskustvo školovanja uz rad na sjeveru Europe, a pred završetak fakulteta dobila je radno mjesto u Mitsubishiju, prirodni nastavak posla kojeg je obavljala u Daikinu u Hrvatskoj.
„Prijavila sam se na jedno 40 poslova jer sam često čula kako je teško strancu naći posao, pa onda žensko si, nećeš naći posao, itd. Zato sam se prijavila na svaki oglas koji je imalo ličio na posao u struci i moram priznati da mi se dosta ljudi javilo. Na kraju sam prihvatila posao inženjera u prodaji (Commercial sales engineer) u Mitsubishiju. I apsolutno sam prezadovoljna. Mitsubishi Electric u Norveškoj zauzima veliki dio privatnog tržišta, no direktor firme je želio ojačati odjel za Commercial Sales kako bi se firma mogla proširiti što više na tržište. To što radimo je u principu B2B prodaja. Sad sam već tri godine tu na mjestu inženjera u prodaji što obuhvaća izradu ponuda, posjećivanje klijenata, puštanje projekta u pogon, praćenje projekata, osluškivanje potreba klijenta i mnogo drugih izazova. To je u stvari direktan rad s klijetima i praćenje njihovog razvoja. Izrazito volim putovati, upoznavati nove ljude, a na ovom poslu veoma često putujem. Zna se dogoditi da nekoliko tjedana ne dođem u ured jer sam stalno na terenu,“ opisuje trenutno svoj posao iz snova maštajući odmalena kako će ju životni odabir provesti putem oko svijeta.
„Najbolji dio posla su kontakti, prodaja, bonus i pomoć kupcima da sve s projektom bude kako spada. Norveška je jako dugačka zemlja i imam kupce iz cijele zemlje, ali najviše sa Sjevera. Dok kupci iz Osla zahtijevaju da im se odgovori odmah na upit, sjevernjaci su sličniji nama. Otvoreniji su, opušteniji, više su za druženje, ćaskanje i uvijek će reći što misle. Svakom je kupcu naravno važno da se zna cijena projekta, mogućnosti spajanja, puštanja u pogon i slično“, opisuje detaljno zadatke na dnevnoj razini.
Kako kolege na poslu komuniciraju isključivo na norveškom jeziku, ova mlada dama i tu se poželjela usavršiti.
„Dobro mi ide i zadovoljna sam sa svojim znanjem, ali sad idem i korak dalje. Odlučila sam upisati još jedan studij koji će biti isključivo na norveškom, za razliku od diplomskog koji je bio na engleskom jeziku, a studirat ću energiju zgrade. Toj je temi posvećen cijeli fakultet i jako me interesira, a odlično se nastavlja na moj sadašnji rad“, potvrđuje dodajući kako joj se u Oslu prije godinu i pol pridružio zaručnik pronašavši također brzo posao u struci.
„Kad se doselio u Oslo ja sam radila dva posla. Držala sam instrukcije iz matematike, a prije toga sam radila svoj posao. A kad je on našao posao prestala sam s instrukcijama. Zasad smo oboje jako zadovoljni i sretni što smo tu. Našli smo neki dobar životni balans i zadovoljstvo“, ocjenjuje uz napomenu kako se teža strana života u Norveškoj odnosi na socijalne kontakte. Martino je iskustvo, naime, kako Norvežani dosta teško sklapaju nova prijateljstva i usamljenost je česta. Posao je važan, ali je zato druženje s kolegama izvan posla gotovo nezamislivo. Posao i privatni život ondje se ne miješaju.
„Gotovo nikad ne ideš radnim kolegama doma u posjet. Zato je teško zadržati zaposlenike i jedino što ih motivira za ostanak na nekom radnom mjestu jest novac. Ako nisu zadovoljni s plaćom, oni će jednostavno otići jer privatne i poslovne sfere nisu isprepletene. Teško je naći prijatelja. Ja sam cijelu pandemiju provela sama u stanu i bilo mi je to dosta teško. S druge strane kad sam odvagala što dobivam ovdje, shvatila sam da se nemam ninašto žaliti“, realna je
Naviknula se i na norveška duga ljeta i još dulje zime. Temperature koje ljeti ne prelaze 25 °C mnogo su joj draže od hrvatskih sparina.
Privatni album
„Puno sam se promijenila od srednje škole. Od doktorata u Americi sam za sada odustala jer sam postigla sasvim dovoljno toga i bez doktorata, a fakultet u Hrvatskoj mi je otvorio sva vrata ovog svijeta. Savjetovala bih studentima neka ne idu odmah nakon srednje škole van studirati. Naši su tehnički fakulteti daleko bolji od mnogih u Europi, a nakon njih će imati nevjerojatnu mogućnost biranja studija vani, ako to žele. Moraju se potruditi i tražiti praksu, imati za cilj skupljanje iskustva i znanja, i moraju biti uporni. U Hrvatskoj ima dovoljno tvrtki u kojima se može steći odlično znanje, ali treba biti uporan i pitati više puta za praksu. Doista mogu reći da je i meni i zaručniku FSB otvorio sva vrata na koja smo željeli pokucati“, zaključuje.
Iako voli putovati zasad je bacila sidro u Oslu, gdje je sa zaručnikom kupila stan. Vjerojatno će u nekom trenutku na red doći i planiranje obitelji pa se zato narednih deset godina vidi u Norveškoj. Uskoro kreću predavanja na još jednom fakultetu i usvajanje neprocjenjivog znanja koja će joj otvoriti nova vrata.
