Poziv njegova bivšeg pomoćnika iz Zagreba Igora Čale prekinuo ga je za vrijeme proljetnih radova na otvorenom. Iznenadila ga je vijest da je danas, uslijed posljedica teške bolesti, preminuo Zlatko Kranjčar. Evocirao je legendarni Cico kod vinkovačkog nogometnog barda Mileta Petkovića uspomene još iz vremena kada su zajedno na Akademiji brusili trenerski zanat – Mile kao već drugoligaški trener, a Zlatko kao početnik s obzirom na to da je mlađi od vinkovačkog kolege. Tada su stvorili dobar kolegijalni odnos.
„Mogu reći za Cicu da je čitav život ostao nasmiješen dobronamjerni dječak s duhom sedamnaestogodišnjaka. Nema čovjeka kome se on namjerno zamjerio, a ono do čega je uvijek neizmjerno držao je njegovo društvo iz pionirskih nogometnih početaka. Nikada se nije udaljio od svoje šampionske generacije. Uvijek im je bio na raspolaganju. Popovskog, Ivkovića, Deverića držao je blizu sebe i otvarao im prostor čak nekada i na svoju štetu. Gdje god je trebalo otvarao im je vrata kao trener, prijatelj i čovjek i ‘šlepao’ ih za sobom,” naglašava vrsni poznavatelj nogometnih prilika i odnosa Mile Petković koji je NK Zagreb vodio između Cicina dva ciklusa u Kranjčevićevoj. Prisjetio se kolegijalnog razgovora pred utakmicu u Vinkovcima u kojoj je Cibalia rezultatom 2:1 svladala tadašnjeg hrvatskog prvaka.
„Pamtim ga kada je osvojio jedino prvenstvo na čelu s NK Zagrebom s odličnom momčadi koju je napravio. S obzirom na to da sam iz skromnih Vinkovaca uvijek mislio da je red i rad preduvjet vrhunskog rezultata, Zlatko mi je otvorio i neke nove vidike rekavši kako je jedna od promjena u njegovu načinu rada bio i pristup prema uvjetima za igrače, od najskupljeg smještaja, prijevoza i ostalog kako bi ih psihološki učinio superiornima što se onda odrazilo i na igru na terenu,” prisjeća se vinkovački nogometni strateg.
Povijesne ’82. godine vinkovački Dinamo ušao je u prvu ligu tadašnje države, a onaj zagrebački osvojio s Cicom prvenstvo, ističe koincidenciju Petković. Veza s Vinkovcima, a s obzirom na impresivnu igračku i trenersku karijeru, neminovna je.
„Zlatko Kranjčar na neki način višestruko je vezan za Vinkovce odnosno Vinkovčane. Od toga da mu je suigrač u osvajanju prvenstva Jugoslavije bio Pero Bručić, Tomislav Ivković bio je poslije vratar vinkovačkog Dinama, a studentske klupe dijelio je s kolegama čiji je nogometni put vezan uz naš grad kao što su Stanko Mršić, Davor Čop, Bruno Buhač i ja od kada i datira ovo prijateljstvo. S nama su se školovali i njegovi suigrači iz vremena šampionske titule Marijan Vlak, Zvjezdan Cvjetković, Džemal Musenagić, a tada je stvoren jedan prijateljski odnos za cijeli život,” apostrofira Petković.
Ne propušta pohvaliti „izuzetno odgojenog, talentiranog i finog momka,” Cicinog sina Niku kojem je bio trener u NK Zagrebu. No, ističe razliku u karizmi koju je Cico uz talent prirodno imao. Naime, u vrijeme njegovih igračkih dana i uspjeha sa zagrebačkim Dinamom, kao raritet za to vrijeme pojavila se i službena maskota kluba u liku Cice Kranjčara što ide u prilog njegovoj popularnosti.
Ostat će mu u sjećanju kao pozitivan, dobrodušan i odličan čovjek koji nije mijenjao ‘prijateljske dresove’ s obzirom na postignute uspjehe te nikada nije zaboravio one s kojima je stasao i odakle je krenuo u impresivnu nogometnu karijeru.
