Najavivši kandidaturu za vukovarsko-srijemskog župana, Ivan Bosančić odlučan je – dva mandata sasvim je dovoljno za solidan rezultat svakoga tko želi raditi te otvoriti prostor novim ljudima s novim zamahom. Cilj je dodatni iskorak Vinkovaca i pozicioniranje na karti najpoželjnijih naselja za život. Svoje sugrađane uvijek je, kaže, doživljavao kao partnere na čemu im je neizmjerno zahvalan na kraju ovog dijela puta i iznimno ponosan na zajednički rezultat. Računa da će ga uz sv. Iliju sada pratiti i zagovor sv. Martina biskupa, sveca i zaštitnika Vukovarsko-srijemske županije.
Evo što je ekskluzivno rekao u vrlo otvorenom razgovoru za čitatelje medijske kuće Novosti.
Prije osam godina preuzeli ste Grad sa zamjeničkog mjesta. Tadašnja javnost, uključujući i političku, doživjela vas je kao tzv. “prijelazno rješenje”. Nakon pobjede u 1. krugu, s gotovo 60 %, četiri godine kasnije, sugrađani su vas prepoznali kao nekoga tko igra za njihov tim. Danas, osam godina kasnije, podnosite im ponovno završni račun u svom Izvješću, crno na bijelo, fotografski uz “hvala na povjerenju”. Kakva razmišljanja i emocije nosite u sebi?
I.B. Iskoristit ću ovaj trenutak i reći da ovaj posao nisam radio, nisam obnašao ovu dužnost, nego sam živio ovo. I to je iznimno važno jer čini razliku.
Ako radite i obnašate dužnost, tada je to nekakav posao. Ali ako živite poziv gradonačelnika, onda je svaki onaj projekt, svaka situacija, koliko racionalno toliko i emotivno, proživljena u svakom trenutku. I zato neki projekti u koje nitko gotovo nije vjerovao da će biti napravljeni poput nadvožnjaka i knjižnice, i svi su ih davno otpisali komentirajući riječima „pusta obećanja”, danas ih imamo, ostvareni su, danas su dio Vinkovaca i dio su mog neizmjernog ponosa na sve nas Vinkovčanke i Vinkovčane.
Građani su vas birali kao političara, premda ste se s njima doimali najopušteniji, svoji, bez tzv. službene percepcije. Vinkovačke jeseni, biciklijade, tribine, djeca… Kažu to je Ivan kakvog poznajemo?! Jesu li u pravu?
I.B. Jesu, da. Ja sam takav kao što svi moji građani znaju. Sa svima sam prvo na „ti”, u nekom neposrednom kontaktu. Masu tih ideja koje smo radili smo dobili baš u neformalnom razgovoru na kavi, na trgu, u parku. I kako sam rekao u onom prvom pitanju, ako sa svojim građanima živite i donosite odluke na temelju onoga što oni žele i što je potreba vaših građana, onda ti projekti i dobiju svoj ukupni smisao. Meni nikada nije bilo teško proći gradom, nikada mi nije bilo teško biti na bilo kojoj tribini, nikada mi nije bilo teško razgovarati o bilo čemu na prostoru grada, pa i objašnjavati. Nekada, kada vam se žuri, a netko vas zaustavi, treba informaciju o nekom projektu, bez obzira kamo god krenuo, nikada mi nije bio problem zastati, saslušati, dati informaciju o tome. I to su neke stvari koje su me činile, vjerujem, malo drugačijim od drugih.
Kakve Vinkovce ostavljate svom nasljedniku? Hoće li mu biti lako?
I.B. Pa neće, jer mi smo uhvatili jedan stvarno impozantan tempo u kojem su se svi navikli da projekti samo niču i stalno se potpisuju novi ugovori. Morat će jako puno raditi, međutim njegova velika prednost je što je bio dio tima, što je bio sa mnom četiri godine i što je vidio kako to sve skupa izgleda. Danas ostavljamo Vinkovce koji su, u odnosu na sve ostale gradove, a to mogu slobodno reći jer sad prolazim cijelu županiju, drugačije okrenuti promišljanju. Danas Vinkovčani promišljaju o tome da se napravi neka ulica, nova škola, vrtić. Malo ćete čuti onih pustih, praznih političkih razgovora kao prije 10-12 godina koji nisu nigdje vodili osim u politikantstvo. Danas toga nema. Koga god sretnete teme su „znaš onaj dio tamo, znaš kanalizacija, znaš ono igralište”… Još jedna jako važna stvar, Vinkovčani su počeli iznimno cijeniti čistoću grada, uređenost javnih prostora, čuvaju ih. Dok se nekada češće uništavalo, danas naši sugrađani čuvaju nova igrališta, paze na novu komunalnu opremu. Na tome im velika hvala! Tko god dođe u Vinkovce prvo što primijeti i komentira kako nam je grad čist i uredan, koliko ima cvijeća. Rekao bih kako je, zaslugom svih sugrađana naš grad postao naše dvorište i to je jako važno i gledamo ga u pravcu da je uvijek u najljepšem izdanju.
Koliko vas je promijenilo posljednjih osam godina? Na političkoj vjetrometini, neosporno, dosegli ste određenu zrelost. No, oni koji vas poznaju, kažu, tvrdoglavost, upornost i energija kojom motivirate suradnike još su više došli do izražaja u upravljanju gradom. Pozornost privlači i ova vaša ploča dupkom ispisana zadacima, planovima, projektima. „Prometnuo se u lidera”, nedavno sam čula komentar onih koji vas poznaju iz vremena vaših političkih početaka kada ste bili predsjednik mjesnog odbora. Slažete li se s tim? Što vas je svako jutro nadahnjivalo na kolegiju sa suradnicima u 7.30 na koji se nije kasnilo?
I.B. Uvijek sam tu na vrijeme. I nakon osam godina, još uvijek dolazim sa smiješkom na posao, s veseljem i željom da nešto učinimo. Unio sam taj duh u svoje suradnike i ujutro kada se nađemo, kod nas je odmah ugodan razgovor, razmjena ideja, rješavanje problema… Uvijek s dozom prijateljstva, razumijevanja i želje da se to riješi. Nismo dali da se u taj tim ulazi politizirati, nego stvarno stručno i konkretno da se neke stvari rade i zato vam je onda drago. Kada dođete za stol i konkretno o nečemu razgovarate, onda to ima smisla. Je li me promijenilo? Da, u jednom dijelu definitivno, premda čovjek skuplja nekakve godine, sada ipak imam 45, pa sukladno tome i iskustvo. Što ste iskusniji, neću reći pametniji, puno su vam neke stvari jasnije, znate što možete očekivati, odakle pušu neki vjetrovi… Moram priznati, koliko god je bilo i lijepih stvari, bilo je i udaraca sa svih strana koji, također, ostavljaju ožiljak. Bilo je tu i spominjanja obitelji, narušene privatnosti… To je taj ružni dio politike i volio bih kada bismo to mogli izbjeći. Apelirao bih na sve da ne dozvole takvim ljudima da budu u nekakvom medijskom ili ako hoćete, političkom prostoru, jer činjenica je da ti ljudi ne žele nikome dobro. Njihova premisa kontinuirano je kako ništa ne valja, sve je loše. Vrlo je upitno koliko oni vole ovaj grad, uživaju li uopće u tome da su Vinkovci uspješan grad koji se raste i razvija, koji su čisti, uredni, sigurni… Jer ako se nekome baš ništa ne sviđa, ako je sve loše, ako su protiv svega, bojim se da nije problem u gradu, nego u onome kojemu ništa ne valja. Imao sam tisuće situacija u kojima sam htio iskočiti iz svoje kože. Mi nešto napravimo i onda vam se u medijskom prostoru pojave ljudi koji žele to unazaditi. Imamo ljude koji kontinuirano koče projekte. Evo Cibaliju, na primjer. Žele stopirati stvari koje su dobre u gradu, a nisu doprinijeli niti gradu, niti ičemu koliko je crno pod noktom. Nemaju ni jedan osobni uspjeh u životu, ali bi htjeli biti svima nekakve moralne vertikale, htjeli svima dijeliti savjete. Ali, naši Vinkovčani iznimno su mudri i pametni ljudi, prepoznaju oni to.
Mijenjali ste uvriježene političke prakse tzv. “rezanja vrpci”. Nadvožnjak o kojem Borinčani sanjaju 50 godina, samo ste pustili u promet. Već ste nekoliko puta naglasili koji vam je projekt srcu najdraži. A ima li nešto za čim žalite i što vam je bila želja, a niste uspjeli završiti ili realizirati?
I.B. Ima, otvoreni bazen. Jedan od projekata koji sam želio završiti, ali evo vremenske prilike ne dozvoljavaju, bit će završen do kraja godine. Međutim svi znaju kako su naši Kanovci bogati podzemnom vodom i očekujemo za 10-15 dana da će se voda povući i da ćemo nastaviti dalje s radovima. Otvorena tržnica, također bit će do kraja godine. Da budem iskren, moj dio posla sam napravio, izlobirao sam za novac, potpisao sam ugovore, raspisali smo natječaje, odradili smo ogroman dio posla po tom pitanju i tu sam sretan, tu nemam problem s tim da je išta ostalo nedorečeno. I jedna stvar koja mi je posebno na srcu, što god netko drugi rekao, osam godina sam se borio da dođemo do toga da potpišemo ugovor za školu u Novom Selu. I konačno smo i taj dio riješili, tako da mogu slobodno reći da 99 % stvari je tu, ali morate biti svjesni još jedne stvari. Vinkovčani će imati župana, a župan će sigurno opet gledati da pomogne svaki od tih projekata.
Gotovo sve strukture koje čine grad živim, uključili ste u svoje mandate i motivirali ih i učili da projektima zasluže svoje mjesto u gradskom proračunu. No, dojam je kao da ste najviše očekivali od mladih i dali im razriješene ruke. Puno nade polažete u njih, očinski im otvarate prostor i ukazujete na negativnosti virtualnog svijeta. Primjerice, Savjet mladih Grada Vinkovaca nikada više konstruktivnih inicijativa nije imao, od vozačkog ispita za maturante, preko kvizova, sportskih susreta za najmlađe, humanitarnih zabavnih karaoka do vašeg izazova za one mlađe kako biste ih motivirali na druženje, djelovanje, suradnju, ali bez ekrana?
I.B. Pa svakako, 15 novih igrališta, 10 novih sportskih terena u gradu nemjerljivo utječu na to. Moji suradnici će vam potvrditi kako to promišljam. Da, očinski. Zato uvijek naglašavam obitelj. Uvijek im kažem, ako radite nešto za umirovljenike, vidite kako bi to vaši roditelji percipirali. Ako radite nešto za djecu, pokušajte sa svojom djecom razgovarati. Ako je nešto za srednju dob, razmislite što bi to vama značilo za život. U promišljanjima ideja ne treba se voditi time što bi htjela gradska uprava, nego što bi htio i trebao onaj za koga to radimo. Ako domaćica u nekoj kući pravi kolač, pa valjda pravi kolač koji vole njeni ukućani ili gosti koji dolaze. Neće sigurno peći kolač koji ne voli nitko. Ja tako to gledam i zato mislim da je svaki od projekata pao na plodno tlo jer smo razgovarali s ljudima.
Podrška obitelji nije izostala svih ovih godina, a nije da im je bilo lako. Na godišnji ste išli ljeti dva tjedna, niste to krili, a prema svemu sudeći, još manje će vas ubuduće biti kući?
I.B. Naravno, obitelj tu puno trpi jer je ovo posao koji jako puno vremena iziskuje. Međutim imamo mi svoje trenutke. Oni su jako lijepi i ugodni, i samo naši. Naučili smo se s tim živjeti i moram priznati da je po tom pitanju sve izvrsno.
Kako ste se nosili s kritikama? Dojam je da ste pragmatičan čovjek snažne socijalne inteligencije bez potrebe ulaženja u otvoren sukob, no nije da su vam svi skloni?!
I.B. Konstruktivna kritika je uvijek dodatni motiv i apsolutno na mjestu bez obzira odakle dolazi. Ne volim isprazne priče. Cijenim kritiku i kada ljudi ponude rješenje i odmah apsolutno prihvaćam. Nemam s tim problem. Dapače, spreman sam reći kada sam pogriješio. I rekao sam, uvijek se ispričam. Sigurno smo negdje pogriješili. Tu smo da bismo i popravili. Pa tko god radi nešto, pogriješi. Međutim, treba kritiku i „kritiku” razdvojiti. Ima neosnovane kritike. Primjerice vraćam se na knjižnicu. Vinkovci imaju prepunu knjižnicu svaki dan i onda vam na društvenim mrežama njih pet istih kontinuirano pišu kako ne treba i da zjapi prazna. A istih tih pet, nije nikada ušlo u knjižicu. Pa prvi ću reći, nisam od onih koji je pročitao sve knjige u knjižnici. Međutim, moja djeca svaki su dan ondje, djeca mojih prijatelja svaki su dan u knjižnici, vidim kako djeca iz škole odlaze ondje na razne radionice, druženja, znači pravi dnevni boravak dječji. A s druge strane čovjek gleda, petorica kontinuirano pokušavaju zatrovati medijski prostor jer to po njima nije bilo potrebno. Pa, što je potrebno?! Izvrsno bi bilo izvući kronologiju jednih te istih, ali još bolje da istih tih pet stave na stol svoj životopis i pokažu sve što su u životu napravili. Zato mi je nekada jako žao. Ja volim ovaj grad. I uvijek ću ga voljeti. Ovo je moj grad. Ovo je grad u kojem odrastaju moja djeca i zato ću uvijek reći ovo je najljepše mjesto na svijetu jer je to moj dom. I zato ne volim kada netko ružno govori preko medija. Ni svoju djecu nećete preko medija kuditi. Doći ćete kući pa ćete reći, „e, djeco, to popravite”. Ovo je mjesto u kojem živimo s obiteljima i žalosti me da uopće netko može pomisliti kako bilo tko može voljeti ovaj grad više ili manje.
Novinari često komentiraju koliko moć mijenja političare, direktore, upravljačke strukture općenito, a ego preuzme primat. Jedan ste od onih koji, čini se, taj segment osobnosti drži pod kontrolom, Naime, rijetko tko među svojim suradnicima oblikuje ljude za koje želi da naslijede njegov rad, nastave put. Vi s tim niste imali ni malo problema jer s punim povjerenjem i miran želite upravljačku palicu predati Josipu Romiću, vašem prvom suradniku?
I.B. Da, u politici je to stvarno rijetkost. No ako pogledate unatrag, kada sam došao, osobno sam iznimno poštovao činjenicu da su prije mene bila dva gradonačelnika dr. Švagelj i dr. Karlić. I pogledate li fotografije sa svih važnih događanja za grad, vidjet ćete da su na njima i njih dvojica. To je isto jedna rijetka praksa. Prošao sam puno gradova po Hrvatskoj i shvatio da je to gotovo iznimka, a ne pravilo u politici, da poštivate i one prije i one poslije. Zato je meni najvažniji projekt bio da stvorimo mlade ljude, da Vinkovci ne ovise niti o Ivanu, niti o Marku, Peri, nego da Vinkovci imaju uvijek alternativu, da Vinkovci imaju uvijek adekvatnu zamjenu, da u svakom trenutku mogu odgovoriti svim izazovima i nedaćama. U svakom trenutku, time sam se vodio. Josip je odličan kao čovjek, odličan kao stručnjak. Vjerujem da će napraviti i bolje stvari nego što sam napravio ja. Cilj svakog dobrog učitelja je da ga učenik nadmaši. Katarina je također odlična mlada osoba, vrlo inteligentna i siguran sam da u timu njih dvoje mogu napraviti ne odlične, nego vrhunske stvari za naš grad.
Izborom u Sabor, prvog dana završili ste u medijskom “prime timeu” otvarajući temu željezničke pruge Zagreb – Vinkovci. U samo godinu dana naučili ste sve u Zagrebu gdje su Vinkovci i da se dekliniraju u množini. U međuvremenu, najavili ste kandidaturu za župana i time stavili pred građane nekoliko upitnika. Vinkovčani komentiraju, „koliko je to dobro za nas, neće vas više biti u Saboru”. Načelnici trljaju ruke jer već u vama prepoznaju saveznika za iskorak njihovih mjesta, drugi će reći, što župan realno može osim protokolarnih dužnosti, a vi što vi kažete na to? Županija je vruć krumpir i sad već neko vrijeme iz poznatih razloga „tapka u mjestu”. Jesu li dva mandata gradonačelnička optimalna za novi iskorak, kako vas osobno tako i Vinkovaca? Sigurno nećete sjediti, a još manje prekriženih ruku? Navikli smo vas pratiti na terenu u tenisicama. Kakve su šanse Vukovarsko-srijemskoj županiji s vama na čelu ako pobijedite na izborima?
I.B. Moj izbor u Hrvatski sabor je bio važan u tom trenutku, jer time dobijete „politički mišiće”. Siguran sam da sam to izvrsno iskoristio da se pozicioniramo najviše po pitanju projekata i lobiranja za njih. Uostalom to birači od mene i očekuju. Zato su me i birali. U zadnjih godinu dana, ni sam ne znam uopće broj projekata i sredstava koje smo dobili, da sada ne nabrajam… To je iskorišteno na najbolji mogući način. Međutim, smatram da naša županija mora imati snažnog i jakog župana. Mi moramo početi djelovati kao zajednica što znači da to zajedništvo među općinama i gradovima sa Županijom mora biti vidljivo. Moramo zajedno lobirati u Zagrebu, zajedno rješavati probleme. Pa nas je na prostoru županije oko 140 tisuća što je jedan veći grad. Mi moramo tako početi nastupati prema institucijama koje će biti važne za razvoj naše županije. Smatram da kao župan mogu te stvari iznjedriti, da mogu biti izvrsna spona između Vlade i naših jedinica lokalne samouprave jer cesta koja ide od Županije do Vukovara, ta cesta spaja sve općine, gradove, ta cesta će biti žila kucavica cijele županije. Srijemska transverzala je nešto što će svima nama koristiti, što će biti i sigurnosni iskorak za cijelu Republiku Hrvatsku. Vlak od dva sata i nešto vožnje do Zagreba je važan svakom stanovniku ove županije, a ne samo Vinkovčanima. To su stvari koje kao župan, siguran sam, mogu napraviti, mogu doprinijeti da ti projekti budu što prije realizirani. Danas to neko iskustvo i naravno politička situacija koja je bila u tom trenutku, iskorištena je baš za to, da dobijemo tu političku snagu koja je uvijek važna kod lobiranja. Baš u pravom trenutku kao uspješan gradonačelnik, kao čovjek koji je prošao razne političke situacije, danas s ovim iskustvom, s ovim znanjem i s ovim kontaktima, stojim iza toga da mogu biti vrlo brzo uspješan župan.
U svom nedavnom intervjuu, Ivica Kostelić je rekao “Čovjek vrijedi koliko vrijedi njegova riječ”. Možemo li vas držati za riječ? U Vinkovačkom listu sve će ostati zapisano.
I.B. (Smijeh) Pa valjda sam do sada pokazao, sve što smo obećali to smo napravili. Ponovit ću, negdje smo sigurno i pogriješili i odmah se ispričavam. Međutim, mogu biti sigurni svi oni koji nam budu dali snage na tim izborima, da će za četiri godine biti ponosni na nas. Nećemo im okaljati obraz, nego opravdati ono povjerenje koje su nam dali.
Za kraj, imate li poruku za svoje sugrađane, čitatelje Vinkovačkog lista, posljednji put iz pozicije gradonačelnika Vinkovaca?
I.B. Želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs. Želim da svi provedete Uskrs u krugu svojih obitelji, da bake i djedovi vide unuke, vide svoju djecu. Da ga svi zajedno proživimo u onom najljepšem obiteljskom okruženju. Da ga iskoristimo uz smijeh i radost, uz razgovor o svemu onome što dolazi. Jer mi smo Slavonci, iza Uskrsa uvijek kreću i radovi, pa nam ostaje manje vremena. Zato je Uskrs zadnja prilika da saslušamo svoje najdraže, da im damo riječi ohrabrenja i nastavimo godinu na najbolji mogući način. Još jednom svim vašim čitateljima, svim žiteljima Vukovarsko-srijemske županije, a posebno našeg grada, sretan i blagoslovljen Uskrs!
