OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U dva stoljeća staroj priči o Neudorfu odnosno Vinkovačkom Novom Selu valja se prisjetiti i nekih detalja iz kulturne, društvene, duhovne sfere života.
Kao i u drugim naseljima i gradskim kvartovima i u Vinkovačkom Novo Selu škola je bila nositeljica ne samo obrazovanja i odgoja mladih naraštaja, već i kulturno zabavnog i sportskog života Vinkovačkog Novog Sela. Prva učiteljica po svršetku rata došla je u Novo Selo 1. lipnja 1945. g. Polaznika je bilo malo, a odaziv roditelja da šalju djecu u školu slab. Organi tadašnje vlasti su zahtijevali slanje učenika u školu, čak poduzimali zakonske sankcije u tom pogledu. Kada su krajem svibnja 1946. g. došli prvi kolonisti iz Dalmacije i Zagorja, a time i novi školski obveznici nastava se počela normalno odvijati. Kako je broj učenika rastao pojavio se i problem nedostatka prostora za izvođenje nastave, pa se nastava odvijala u smjenama. Još su stanovnici Neudorfa sagradili dvije zgrade koje su i danas sačuvane, a u kojima se odvijala nastava. Prva zgrada sagrađena 1889. godine se nalazila preko puta nekadašnje evangeličke crkve. Osim nekoliko učionica imala je na bočnim stranama i dva učiteljska stana. Prostrano dvorište koristili su učenici za vrijeme odmora, ali i kao igralište. Druga zgrada koju su novoselski Nijemci sagradili 1938. godine i nazivali Luthersaal koja je služila za vjerski nauk i duhovne potrebe nalazila se iza crkve. I u njoj se koncem pedesetih izvodila nastava. Kako je evangelička crkva srušena na njezinom mjestu 1960. godine sagrađena je montažna školska zgrada. Ista takva sagrađena je u nekadašnjoj Lenjinovoj, danas Zvonimirovoj ulici u blizini magistralne željezničke pruge i nasuprot stovarišta za prodaju ogrijeva i građevinskog materijala. Nakon njezinog rušenja, za razliku od Novog Sela tu je sagrađena nova crkva. Ispred nove novoselske škole nalazio se veliki prostor u kojem je zasađeno drveće i cvjetne aleje. Prostor je bio ograđen ogradom od drvenih letvi u čijem su postavljanju sudjelovali i učenici viših razreda.

Na sjevernoj strani od školskog ulaza i stare školske zgrade koja je pretvorena u malu školsku dvoranu u preostalom dijelu dvorišta nalazilo se školsko igralište. Ono je bilo omiljeno stjecište novoselske mladeži, posebno mladića koji su voljeli igrati nogomet. Godine 1970. igralište je ograđeno i asfaltirano. Osim rukometnoga napravljeno je i košarkaško igralište. U vrijeme školskog raspusta na igralištu se boravilo od jutra do sutra. Dugo je ta montažna škola služila za potrebe obrazovanja i odgoja novoselske mladeži i daleko nadmašila vrijeme svojega trajanja. Bila je podignuta i služila svrsi samo kao privremeno rješenje. Škola je prvobitno nosila naziv OŠ „Slavka Kneževića“, po imenu jednog od vinkovačkih sudionika antifašističke borbe. Premda se radilo o školi iz predgrađa i naselja sa specifičnom socijalnom i kulturološkom strukturom stanovništva, kako se to tada tretiralo, učitelji i nastavnici škole te učenici ostvarivali su zapažene rezultate u svim sferama života počev od natjecanja u znanju, sudjelovanja u kulturno-zabavnim aktivnostima i sportu.
Veliki broj učenika novoselske škole nastavio je školovanje kako u vinkovačkim tako i drugim srednjim školama i fakultetima u Hrvatskoj i van granica naše domovine i postigao velike rezultate u poslovima i zadacima za koje se školovao. Tijekom Domovinskog rata škola je preseljena u novu školsku zgradu, nažalost opet montažnu s ograničenim vremenom uporabe. Promijenjeno joj je ime u OŠ „Bartola Kašića“. Uz školu 2008. godine sagrađena je školska sportska dvorana s površinom od 1.939 metara četvornih. Osim za oko 500 učenika te škole koriste je i druga sportska društva i udruge za izvođenje različitih kulturno-zabavnih i sportskih priredbi. U njoj i vinkovački rukometni prvoligaš „Spačva“ održava treninge i odigrava svoje susrete, pa su Novoselci domaćini najboljim rukometnim klubovima Hrvatske. Pripremljen je projekt nove suvremene škole kao dugotrajno rješenje. Novoselci to zaslužuju i strpljivo čekaju nadajući se kako će nakon 200 godina konačno dobiti kvalitetan školski prostor.
Danas je Vinkovačko Novo Selo spada među najveće vinkovačke gradske kvartove u kojemu živi više 5 tisuća stanovnika. Prije dvadesetak godina Novo Selo imalo je tridesetak ulica, dok je danas taj broj oko 45.
Kroz desetljeća nakon osamostaljenja Hrvatske iz dana u dan mijenjala se slika Novog Sela. Na zapadnom ulazu u naselje stvorena je poduzetnička zona kako bi se pokrenuo gospodarski razvitak ovog dijela Vinkovaca. Napravljen je plan za uređenje pojedinih ulica, javnih površina i okoliša. Valjalo bi se malo više pobrinuti oko uređenja potoka Nevkoš te zapuštenoga njemačkoga groblja kod ostataka teretnoga kolodvora. Novoselci su strpljivi i marljivi ljudi. Svoje pravo lice, karakter, hrabrost i domoljublje pokazali su tijekom Domovinskog rata. Prvi su vinkovački kvart koji je podigao spomen obilježje svojim braniteljima, herojima Domovinskog rata.
Jedno od znamenja i prepoznatljivih simbola Vinkovačkog Novog Sela koji dominira u vizuri Novoga Sela je visoki zvonik uz crkvu Bezgrešnog Srca Marijina. Zanimljiva je priča o novoselskoj crkvi.
Nekoliko prvih desetljeća nakon II. svjetskoga rata Novo Selo nije imalo crkvu pa su Novoselci svoje duhovne potrebe ostvarivali u „Velikoj crkvi“, nekada Sv Ivana Nepomuka, a danas Sv Euzebija i Poliona. Tamo su se obavljala za one koji su to htjeli, vjenčanja, javna i potajna krštenja djece, jer to baš i nije u ondašnjim društveno-političkim prilikama bilo „omiljeno“ kao i prve pričesti i krizme. Unatoč budnim očima „promatrača“ koji su sve pamtili i bilježili odlazili su Novoselci na polnoćke, a bez obzira na vjeroispovjest većina je javno ili potajice slavila i Božić i Uskrs. Kasnije sve to obavljali su u kako se u narodu nazivala u „Maloj“, danas crkvi sv. Antuna u Malom parku. Franjevci konventualci kupili su 1965. godine kuću u Novom Selu kako bi je koristili u vjerske svrhe. Bila je to kuća Franca Meštrovića koja se nalazila u blizini županjske pruge, gdje se danas nalaze poslovni prostori Vibrobetona. U prosincu 1965. godine Biskupski ordinarijat u Đakovu odobrio je otvaranje samostana i uređenje prostorija kupljene kuće za vršenje vjerskih obreda. U siječnju 1966.g. delegat đakovačkog biskupa blagoslovio je kapelicu u čast Bezgrešnom Srcu Marijinu. Dekretom Biskupskog ordinarijata od 22. prosinca 1970. bila je osnovana župa Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu i povjerena na upravljanje franjevcima konventualcima. Župa je počela djelovati od 1. siječnja 1971. g. i od tada vodi svoje matice. Kako postojeća kuća nije ni najmanje zadovoljavala potrebe pastorala odlučeno je da se pristupi gradnji posve nove velike crkve u neposrednoj blizini središta mjesta. Kupljeno je zemljište, a temeljni kamen za crkvu i samostan blagoslovio je 7. listopada 1973. tadašnji provincijal, o. Nikola Roščić. Velikim zalaganjem vjernika, od samih početaka, što baš i nije bilo lako jer je bilo protivljenja i ometanja, nakon dvije godine crkva je bila sagrađena. 12. listopada 1975.g. đakovački biskup mons. Ćiril Kos blagoslovio i otvorio novu crkvu Bezgrešnog Srca Marijina i samostan u Vinkovačkom Novom Selu. Projekt ove crkve izradio je vinkovački ing. arh. Đuro Fuchs. Čitavo zdanje crkve i samostana je kompozicija iz betona, opeke i drveta na cijeloj vanjštini građevine, a posebice u unutrašnjosti. Dužina crkve iznosi 30 metara, a širina 20 metara. U unutrašnjosti u njezinu svetištu, dominira veliko raspelo, kao vrijedno umjetničko djelo akademskog kipara isusovca Marijana Gajšaka. Svetište i oltar izrađeni su u sivom mramoru. Podnožja oltara i ambona izrađena su od opeke. Unutrašnjost crkve ukrašavaju velike slike u pokrajnjim lađama, s kipovima, od kojih umjetničku vrijednost imaju drveni kipovi Srca Isusova i Majke Božje Bezgrešne, koje je izradio zagrebački umjetnik Škarpa. Uz pročelje crkve podignut je zvonik visine 36 metara. Stari zvonik srušen je 2005.g. Novi crkveni toranj blagoslovio nadbiskup Marin Srakić 29. listopada 2005. godine. Zvonik ima četiri zvona, nabavljena i izlivena u firmi Grassmayr u Innsbrucku.