Vojno-redarstvena akcija Oluja, u tajnosti se pripremala barem tri godine.
Na Velebitu su 50 dana bili već 1992., u međuvremenu odlazili na obuke, prolazili topografiju, priča jedan od izravnih aktera Damir Ležaić, ekskluzivno za novosti.hr.
„Pokus je bio 25. srpnja, malo zaplašivanje neprijatelja, pratili smo se obostrano. Sve specijalne su došle, dio smo išli automobilima, malo glumili da nas uoče. Vratili smo se kući i 29. ponovno otišli. U tišini i mraku, svi smo se 1. kolovoza 1995. digli gore na Velebit i ondje bili četiri dana do počeka akcije. Svaka jedinica imala je svoj pravac. Naš je bio par kilometara od ulaza u Gračac da im presiječemo komunikaciju. Moram naglasiti da smo se spustili preko terena gdje je bivša JNA imala obuku za svoje alpiniste, a mi smo to napravili bez ijednog alpinističkog pomagala i bez povrijeđenih. U trenutku ulaska u Knin, vijest nas je, oko 9.30 vezom zatekla na ulazu u Gračac. Bilo je to oduševljenje, i sada se naježim”, evocira sjećanja na dane ponosa i slave tada dvadesetpetogodišnjak, rodom iz Jarmine.
Govoreći o strahu potvrđuje kako je trajao “dok ne opali prvi metak” nakon čega se mijenja percepcija.
“U akciji Oluja presudna je bila naša volja i poriv koji nas je tjerao jer mi smo to morali napraviti. Disali smo kao jedan i znali smo, mi s ovoga terena, ako se taj dio oslobodi, oslobodit će se i naš dio. Želja nam je bila da se ljudi što prije vrate svojim kućama. Vodilo nas je srce, bili smo mladi, dobra ekipa, disali smo kao jedan, rijetko je danas takvog zajedništva”, ocjenjuje.
Kroz udrugu i prijateljstvo ostali su jedni uz druge, iako gotovo svakodnevno dirnuti zbog nečijeg odlaska. Dan počinju zajedničkom jutarnjom kavom, uz puno smijeha i dobre energije. I danas, ako ih redom pitate, ponovili bi sve da treba, potvrđuje naš sugovornik.
Iako ne potpuno zdrav, vrijeme ispunjava najradije radom. Ovom profesionalnom snajperistu, strast je i streljaštvo, nogomet, a katkada, iako rjeđe, ode u lov.
Složili smo se kako je, nažalost, premalo toga ostalo zapisano za generacije mladih. Učiti o novijoj hrvatskoj povijesti, a ne razgovarati s ovim ljudima koji su ju stvarali, svojevrsni je propust kurikuluma povijesti jer oni koji su ju stvarali, a danas su živi svjedoci imali bi s osmašima i starijima puno toga za podijeliti.
“Kako voljeti svoju zemlju i cijeniti ljude koji su svoje kosti ostavili po Velebitu i Vukovaru bio bi pravi put”, ističe čovjek s osam odlikovanja među kojima su Red Nikole Šubića Zrinskog, Medalja Vukovar, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica Domovinske zahvalnosti, Bljesak, Oluja, Trolist i Red Hrvatskog križa. Eto, takvi hodaju među nama, i uz nas.
Vukovar, Jankovci, Poskok 1 i 2, Medački džep, Maslenica, Kocka, Bljesak, Oluja impozantan je opis dijela ratnog puta danas 53-godišnjeg Damira Ležaića, pripadnika Specijalne jedinice policije, omiljenih vinkovačkih Krpelja. Domovini je vjeran pune 33 godine, od 5. kolovoza 1990. kada je kao dvadesetogodišnjak sudjelovao u obuci Prvi hrvatski redarstvenik. Nakon ranjavanja u Vukovaru, izašavši iz vinkovačke bolnice, krajem rujna ’91. pristupa Specijalnoj policiji.
„Nisam mogao gledati da su moji kolege na ratištu, a ja kod kuće. Gdje god je trebalo, mi smo išli. Specijalci su uvijek išli prvi, kao igla, špic, tamo gdje je bilo najteže. Bili smo obučeni, mladi i voljni to obaviti”, pojašnjava jedan od sudionika veličanstvene pobjedničke akcije Oluja ʹ95. kojom je, u ustavno pravni poredak RH, vraćeno 11 000 km² teritorija. Samo oni znaju kako je ondje bilo te ’92., od početka.
„Bili smo na Visočici i poslije toga gore na Velebitu, na potezu Sveto brdo – Dušice – Liščane drage – Lišćani bunari. Silazili smo u Starigrad Paklenicu, a gore se vraćali helikopterima, nekada pješice, ako nije moglo drugačije. Imali smo liječničku ekipu dr. Antuna Matića i Miju Đurića. Gdje god smo mi išli, dr. Matić je išao s nama”, sjeća se.
Pamti i anegdotu o Slavoncima u Akciji Maslenica, njih koji su stigli s ravnice “osvojiti” kršnu golet.
„Autobusi su nas dovezli u Starigrad, dobili smo vodiča i krenuli. Natovarili smo se opremom. Preko zaseoka Kneževići do Dušica vodič je rekao imamo tri do četiri sata. Krenuli smo ujutro, putovali cijeli dan prespavali na Kneževićima i tek sutra oko podne stigli na odredište. Umrli smo skoro dok se nismo rasteretili, a kraj nas su s lakoćom prolazili Splićani, samo s puškama. Nismo znali. Bilo nam je teško priviknuti se na preko 1000 m nadmorske visine, čak ni ptice gore nema”, priča.
I danas, nakon izlaska iz sv. Roka, rado svraćaju na Tulove grede. Srce im je, kaže, puno znajući da su bili kotačić koji je dao obol današnjoj slobodi.
“Znamo cijenu toga i znamo cijeniti to”, poručuje član Udruge Specijalne jedinice policije Vinkovci. Za drugu stranu spremno će reći, “Srba ima i dobrih, i loših ljudi, ali moj stav o tome je da nisu nikada uspjeli, niti će ikada”.
Grad u kojem samozatajno i jednostavno žive osjeća poštovanje prema njima. Podrška ne izostaje, potvrdit će Damir uz napomenu kako se ovdje sve zna, gdje je tko i kada bio.
Zanimljivo kako su si naši specijalci dali ime “Krpelj”. Naime, nakon što im je raketirana baza u bivšem Domu JNA u Vinkovcima, otišli su u šumu Kunjevce u kojoj je vrvjelo krpeljima. Po njima su se nazvali. Inače, objašnjava Damir, prvi pozivni bio im je “Dinara”, a početkom 1994. spajaju se sa županjskim Sovama, pa iako odvojeno odlaze u akcije, povezalo ih je zajedničko ime “Delta”. O njihovoj hrabrosti pisao je točno mjesec dana prije Oluje i tjednik Arena čiji primjerak i danas čuvaju u Udruzi.
U Hrvatskoj je ukupno djelovalo 22 jedinice Specijalne policije među kojima je Antiteroristička jedinica Lučko, najelitnija specijalna jedinica Hrvatske policije.
