Rođena je i odrasla u Vinkovcima, u gradu s kojim će zauvijek imati poseban odnos. Nekada se vole, a nekada se ne mogu podnijeti. Ona je Nina Baljak i ono što ju izdvaja je da se ona ne trudi biti netko tko nije, njene riječi dolaze u trenutku kakav god on bio – lijep, ružan, sretan, nesretan ili ispunjen ljutnjom na sebe, ali i ljude oko sebe.
“Odgojili su me roditelji koji nisu imali veze s tradicionalnom umjetnošću, no i mama i tata voljeli su modu, pa njima mogu zahvaliti na pomalo drugačijem ukusu. Iako me nitko kao malu nije učio o glazbi i knjigama, oduvijek sam glavu stavljala između korica i tražila melodije mile uhu na lokalnim radio stanicama. Mislim da stvari kojima se trebaš baviti i stvari koje te pokreću već nekako dođu do tebe”, rekla nam je Nina.
S pisanom riječju oduvijek je imala poseban odnos. Najranije sjećanje o pisanju, ako isključimo šaranje po knjigama dok još nije ni znala slova, je pisanje dnevnika. Na stranicama njenog dnevnika mogli ste pročitati ljubavne jade djevojčice koja ne zna zavezati pertle, sadržaj svih njenih obroka u danu i detalje svađa s najboljim prijateljicama i ukućanima.
“U osnovnoj školi najdraža aktivnost bila mi je pisanje zadaćnice iz koje sam uvijek dobivala petice. Stvar se promijenila u srednjoj školi, kada sam iz zadaćnica počela dobivati jedinice i dvojke jer bih redovno promašila temu. Nikada neću zaboraviti kako sam na temu “Ditiramb” pisala o tome kako mi se ne da živjeti. U četvrtom sam se razredu pridružila literarnoj grupi i s prvom pričom otišla sam na državno natjecanje – LIDRANO. Tamo mi je član odbora, Dubravko Jelačić-Bužimski, rekao da ću promašiti profesiju ako se ne budem bavila pisanjem. To su bile riječi koje su me natjerale da pisanje shvatim malo ozbiljnije. Počela sam pisati puno više, no nisam ni pomišljala na to da će mi pisanje jednoga dana biti osnovni izvor prihoda”, istaknula je.
Nekada joj se čini da su najobičnije stvari iz života zapravo stvari o kojima se ljudi najviše stide govoriti. A ako o nečemu šutiš ili se stidiš dok o tome govoriš, to očito postaje tabu tema. Voli pisati istinu, kakva god ona bila i uvijek je iskrena prema sebi i drugima. Ljudi ju zbog toga ili vole, ili im se uopće ne sviđa.
“Najviše pišem o sebi i mislim da to najviše i smeta ljudima, prije svega mojoj obitelji jer nekada misle da sam preotvorena. No postoje i ljudi koji se pronađu u mojim riječima i ti mi se ljudi često jave kako bi podijelili sa mnom vlastita iskustva i priče. Ne bih rekla da su mi tabu teme najdraže, možda to samo tako izgleda i zvuči ili ja jednostavno imam drugačiji pogled na svijet. Moram priznati da me znalo povrijediti kada čujem da netko koga znam o meni govori u lošem i podrugljivom tonu. No to su sve stvari na koje se moraš naviknuti i koje moraš prerasti. Užasno sam emotivna pa su me takvi komentari znali potresti, no danas se to sve manje lijepi na mene. Ljudi će uvijek osuđivati ljude koji iskaču na bilo koji način. Tako da ja nisam izuzetak. Zbog čega su me osuđivali? Mislim da nisam dobila niti jednu konkretnu osudu, više je bilo komentara poput „nebitna si“, „tko je sad ova i što to priča“ i ostali komentari koje možeš pročitati na portalima ispod bilo koje kolumne”, objašnjava.
Do sada je pisala za pet, šest portala. Trenutno radi kao novinarka na portalu Index, piše na svom blogu, imala je redovnu kolumnu na BlogBusteru (24sata), a sada njene priče tamo izlaze povremeno. Ovo se ljeto odlučila fokusirati na vlastiti blog, knjigu koju dovršava, a planove za bližu budućnost ne bi još otkrivala. Ne zna što joj budućnost nosi, no zna da će biti sretna i zadovoljna dokle god bude radila ono što voli i u čemu uživa.
