Maškare su nekada bile glavni događaj u veljači, sastavni dio življenja uz koji su se vezali razni tradicionalni pokladni rituali i običaji, posebice u seoskim sredinama. Rijetko koji običaj uspio se zadržati do današnjih dana pa smo mali podsjetnik na prošlost odlučili pronaći kod 68-godišnje Eve Racnjak koja se itekako dobro sjeća pokladne zabave otprije 50-60 godina.
Razdoblje je to prije korizme u kojemu se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi. Maškarama, odnosno pokladnim povorkama narod je obilježavao kraj zime i radosno očekivanje buđenja prirode, tjerajući mračne sile kako bi osigurali buduće ljeto.
„U mojemu djetinjstvu u vrijeme poklada bile su jake zime i veliki snjegovi, na selu nije bilo nekog posla pa su poklade bile u centru pažnje. Nisu tada postojale maske kao danas, nego su se bunde, šubare, kape oblačile naopako, a po licu se mazalo garežom ili pepelom. Poanta je bila da sve bude ružno i naopako kako bi uplašili zimu da što prije ode, da dođe proljeće i krenu radovi na selu”, prisjeća se Eva nekadašnjih pokladnih dana u Ceriću, gdje je odrasla.
„Poklade su, poklade su i ludi su dani, pa se nađe i žena pijanih“, “Poklade su da pjevaju lole, a korizma da se babe mole“, „Bjež’te djeco, bjež’te djeco evo su bušari, ja sam bježao kad sam bio mladi“ i slični napjevci orili su se ulicama kojima su prolazili bušari tjerajući zimu. Lupali su štapovima i doslovno, prisjeća se Eva, ‘utjerivali strah u kosti’ najmlađima, dok su ih stariji rado dočekivali i častili rakijom, vinom i krofnama.
„U pokladama se navečer skupi društvo, ide ulicom, pjeva, lupa, a domaćini ih rado primaju u svoj dom da malo popije i pojede. Voljeli su to i mladi i stari“, priča naša sugovornica, inače predsjednica udruge Ethno golubica koja vjerno njeguje izvorne slavonske običaje. A oni su se, dodaje Eva, do danas jako slabo zadržali. Nema više druženja i veselja kao nekada, tempo života je drugačiji, imamo puno drugih zanimacija. „Poljoprivreda i život na selu su se promijenili jer su došli strojevi, nema više čišćenja kukuruza, tucanja suncokreta, igara za djecu. Prije su muški sjedili, pili i kartali, žene su bockale, heklale, vezle, a djeca su od čokota od kukuruza ili letvica nešto pravili i to je bila zabava za sve. Bili smo puno opušteniji“, kaže.
Poklade nemaju određeno vrijeme, ali moraju završiti 40 dana prije Uskrsa jer Korizma traje toliko. Zadnji dan poklada je pokladni utorak i toga dana je najveća fešta, jede se više i svečanije budući da je idući dan, na Čistu srijedu, post. Nije bilo kolača, pravile su se isključivo krofne za koje je, napominje Eva, recept izuzetno jednostavan jer žene prije nisu imale puno izbora.
„Imale su brašno, jaje, germu i tijesto koje ide u kiselo. Najvažnije je bilo da se to tijesto zamijesi, doda se malo soli, šećera, brašno, mlijeko se podgrije pa se tako zamijesi i onda se ostavi da odstoji oko sat vremena. Krofne su se pekle na masti koja je morala biti vruća jer se onda one polako izdižu. Kada ih preokrenemo u sredini ostaje bijeli pojas, ostatak je rumen“, pojašnjava ova ljubiteljica tradicionalnoga. Krofne su se jele samo s pekmezima od šljiva, kajsija ili jabuka.
„To je izvorno, ali jako ukusno i dobro pa mislim da barem ovaj dio običaja trebali sačuvati što je duže moguće“, kroz smijeh podvlači Eva Racnjak.
