Istospolni parovi u Hrvatskoj mogu posvajati djecu. Povijesna je to presuda Upravnog suda koji je u slučaju istospolnog bračnog para Mladena Kožića i Ive Šegote presudio da mogu biti posvojitelji. Javnost je podijeljena, no Sud naglašava jednaka prava svih građana.
Šegota i Kožić su 2015. registrirali istospolno partnerstvo, a u svibnju 2016. zatražili su od Centra za socijalnu skrb Zagreb uključenje u postupak procjene i prikladnosti za posvajanje djece. Centar ih je odbio uz obrazloženje da Zakon o registriranom partnerstvu istospolnih partnera ne regulira institut posvojenja te da nije u pravnom interesu djeteta da istospolni parovi uđu u registar posvojitelja. Šegota i Kožić su se žalili na tu odluku nadležnome Ministarstvu za demografiju, ali je Ministarstvo 17. srpnja 2020. njihovu žalbu odbilo kao neosnovanu.
Protiv te odluke Šegota i Kožić su podnijeli tužbu Upravnom sudu u kojoj tvrde da su diskriminirani jer je očito da Ministarstvo onemogućava njihov pristup procesu posvojenja koji je sastavni dio prava na privatni i obiteljski život koji su zaštićeni Ustavom, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama te međunarodnim ugovorima, a sve to zbog činjenice što su istospolni partneri. Upravni sud u Zagrebu je 21. travnja donio nepravomoćnu presudu kojom je njihovu tužbu u cijelosti usvojio. U presudi se ističe da su Šegota i Kožić bili zakinuti u pravu na obrazloženu odluku te nalaže Ministarstvu da svoju odluku detaljno obrazloži. Sud naglašava da prema Ustavu svi građani imaju jednaka prava, bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnost, spol i druge karakteristike.
Koliko sustav i okolina utječu na život istospolnih parova jako dobro znaju i dvojica Slavonaca, gay par koji je htio ostati anoniman. Odluku Upravnog suda tumače kao trenutnu pobjedu, ali napominju kako će se problemi kanalizirati negdje drugdje.
“Nema tu nikakve koristi jer oni samo iz jednog pakla sustava prelaze u drugi. Ova presuda će ih nemilosrdno baciti u ralje hrvatskog udomiteljstva, a svi znamo kakva je tamo situacija. Ona jest civilizacijski doseg, ali nema podlogu da bi bila toliko bitna”, napominju naši sugovornici ističući kako žele vjerovati da će s ovim doći do promjena u budućim sustavima, ali naše društvo još uvijek smatra da se sve može riješiti preko noći.
Ova presuda ne znači da će gay parovi koji to žele automatski postati posvojitelji, ali znači da se bez straha mogu javiti nadležnim centrima za socijalnu skrb i pod jednakim uvjetima kao i drugi prijaviti se za postupak procjene za posvojenje. Bez obzira na to trebaju li platiti porez, traže li posao ili žele postati udomitelji ili posvojitelji, to što je netko gay, lezbijka, biseksualna ili heteroseksualna osoba ne bi trebalo biti bitno. Ali da se postigne kvaliteta sustava kakva bi trebala biti, sigurno će proći više desetaka godina.
“Opterećeni smo teorijom. U Hrvatskoj je važnija definicija obitelji, da ju čine mama i tata nego činjenica da će jedno dijete dobiti siguran i topao dom, ali to nas ni ne čudi jer su mnogi odgojeni u duhu gdje je to bila tabu tema. K tome, mi nemamo nikakav obrazovni oslonac i to je prvi kamen spoticanja”, smatraju momci. Kažu kako živimo u društvu gdje okolina ima negativan pritisak, ne samo prema tim roditeljima, nego i prema tom djetetu.
Svoju sreću je ovaj par prije nekoliko godina odlučio pronaći u Zagrebu, u gradu u kojemu, kako kažu, svi smatraju da prevladava neko naprednije razmišljanje kada je gay populacija u pitanju. No, jedina razlika u odnosu na neka manja mjesta je količina ljudi. “Zabluda je da su ovdje svi ljudi slobodnog uma, samo ih ima više nego u manjim sredinama. Trebat će jako puno vremena da većina građana počne slobodnije pričati o tome”, dodaju. Otkrivaju nam i kako su i sami razgovarali o temi proširenja obitelji, ali svaki razgovor poteže neka ozbiljnija životna pitanja. Potreban je ogroman trud da bi to i ostvarili, da bi mogli svoje živote posvetiti odgoju nekog drugog života.
“Shvatiš da je posvajanje djeteta u Hrvatskoj zapravo životno djelo. Životno djelo je nekome pružiti topao i lijep dom, sretno djetinjstvo i u jednu malu dušu uložiti vrijeme i sredstva da se ona obrazuje, pronađe i iskusi život. To dijete je tvoja borba, osobito jer se moramo baviti nefunkcionalnim sustavom koji odnosi godine života. Zato se pitamo živimo li na dobrom mjestu gdje bi to dijete mogli normalno odgajati bez da bi netko upirao prstom u njega”, ističe ovaj par i zaključuje kako su sa svojih 30 i kusur godina shvatili da svi oni koji žele dijete, no igrom slučaja ili prirode to ne mogu na prirodan način, na kraju svoje borbe ne postanu roditelji, nego tek – udomitelji ili posvojitelji.
