U vremenu kada se zanimanja često biraju prema prilikama, a ne osjećaju, postoje ljudi koji svoj životni put prepoznaju vrlo rano. Jedna od njih je primalja Ines Jelušić, čija priča, uoči Međunarodnog dana primalja, 5. svibnja, podsjeća koliko je ovaj poziv istodobno nježan i snažan.
„Od malih sam nogu znala da će moje doživotno zanimanje biti povezano s djecom. Oduvijek sam govorila kako volim djecu, igru s njima, čuvanje pa i ono najvažnije, brigu oko njih. Dok je mojim vršnjacima hobi bio igranje raznoraznih igara, moj je bio čuvanje i provođenje vremena sa susjedovom dječicom”, započinje svoju priču.
Govoreći o svakodnevici, Ines ne skriva koliko je ovaj posao nepredvidiv. „Radni dan nikada nije isti i upravo je to ono što ovaj posao čini posebnim. Svaka smjena donosi neke nove situacije, raznorazne emocije, ali ono glavno ostaje uvijek isto, briga o trudnicama i rodiljama, pružanje podrške i sigurnosti u jednom od njima najvažnijih životnih trenutaka.” Posebno naglašava koliko je važna prisutnost uz ženu. „Od velike je važnosti biti uz trudnicu, kasnije i rodilju, ohrabriti je i pomoći da vjeruje u samu sebe”, ističe.
Ne skriva ni težinu tog iskustva. „Cijeli taj proces kroz koji žena prolazi nije nimalo lagan, što sam i sama na svojoj koži osjetila, ali znajući razlog boli, uz dobru podršku i prave riječi u pravim trenucima, može postati lakši”, govori.
Svaki porod je poseban, ali uvijek ima neki za istaknuti. „Uz svoj, izdvojila bih porod moje drage sestrične u kojem sam imala priliku prisustvovati. Moram priznati, gledajući taj trenutak iz drugačije perspektive, posebno je bio emotivan.”
Posao primalje nije ni najmanje lagan, nosi golemu odgovornost. „Sama pomisao da se rađa novi život daje ono nešto posebno, ali je istovremeno i težak posao, posebice kada se dogode moguće nepoželjne komplikacije, kako za vrijeme poroda, tako i nakon. Kada je riječ o ljudskom životu, u ovom slučaju majci ili djetetu, ta se odgovornost ne može usporediti ni s jednom drugom”, kaže.
Posebno ističe rad s kolegicama, a o jednoj govori vrlo emotivno. „Sve su mi drage i posebne, svaka na svoj način, ali posebno bih izdvojila primalju Elzu, koja ima posebno mjesto u mom srcu. Porodila je moju mamu, mene donijela na svijet, porodila mene, donijela mog sina na svijet, a danas smo dvije radne kolegice.” Uz osmijeh dodaje i anegdotu: „Kad god bismo pričale o godinama staža i mirovini, uvijek bih joj u šali rekla „Nema mirovine za vas dok mene ne porodite.” Taj je „posao” već odradila, pa kad jednom odluči otići u mirovinu, moju dozvolu ima, i to zasluženo!”, rekla je.
Na kraju, svima koji razmišljaju o ovom pozivu poručuje da slijede svoje snove. „Biti primalja za mene je nešto neopisivo, nešto što se jednostavno ne može raditi bez istinske ljubavi i osjećaja”, zaključuje. Smatra da je važno i ulagati u sebe kroz školovanje, pa tako i kroz studij primaljstva, a i sama planira nastaviti obrazovanje u narednim godinama.
