Na brzom biranju je i danas svima nama kada imamo pravopisnu ili gramatičku dvojbu. Nepuna tri mjeseca u zasluženoj mirovini, 41 godinu staža i deset generacija učenika ispraćenih u svijet odraslih ostavlja u arhiv svog gimnazijskog kabineta 66-godišnja vinkovačka profesorica Hrvatskog jezika i književnosti Višnjica Sorčik.
„Tjedan za tjednom, prebrzo prolazi. Nekad mi jako nedostaje, nekad sam sretna da mirujem, ali velika je to promjena u životu. Kad radiš 41 godinu, mogu reći, nedostaju mi kolege, ali učenici i razred mi nedostaje puno više”, dojma je u razgovoru koji smo vodili u njezinu prirodnom okružju, Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci na čije je novo zdanje beskrajno ponosna.
Blagoslov poziva koji uključuje rad s mladima, svojevrsni eliksir mladosti duha, razigranosti i veselog raspoloženja, često ju vraća trenucima u kojima su duhovitošću briljirali njeni učenici.
„U raspravi pod satom kažem jednom učeniku, ne možeš ti mene prevariti, nisam ti ja iz ovog stoljeća. A on će, niste vi ni iz ovog tisućljeća. Rekoh, baš tako”, sjeća se jedne od bezbroj anegdota žena koja je živjela svoj poziv odgojivši brojne gimnazijalce. Danas razasuti po cijelom svijetu, ali i dalje u kontaktu s omiljenom profesoricom. Autoritet i poštovanje gradila je povjerenjem.
„Uvijek sam im znala reći da se nikoga ne smiju i ne trebaju bojati. Ako je odnos učenik-profesor zasnovan na strahu, onda to nije dobar odnos. Zakazao je profesor. Možda nisu dovoljno spremni, ali nikada ne smije postojati strah. Dobar odnos mora se zasnivati na poštovanju. Nastojala sam da budu dobri, slušaju, da radimo i ne učine ništa loše jer znaju da će me povrijediti i izigrati moje povjerenje. I to je funkcioniralo do danas. S nekima se vidim i čujem povremeno. Nema toga učenika kojeg sada ne bih mogla nazvati i razgovarati i vjerujem da mi je to veliko bogatstvo koje mi je ostalo od mog posla”, sigurna je prof. Sorčik, a potvrđuje višegodišnje iskustvo.
U emocije i stanja svojih učenika često je dopirala kroz dramsku skupinu koju je godinama vodila priznajući da je to mukotrpan rad, ali neprocjenjiv. Doticala im je dušu, ali i oni njoj, od tuda i njena ljubav prema LiDraNu.
“Uvidjela sam da je to za djecu jako dobro, iskažu sve svoje emocije, saznam ono što je ispod površine, što njih muči u tim dramskim igrama, a dramska je jako težak i naporan rad. To nije samo umni, nego i fizički rad s njima. Imala sam pomoć i dobru suradnju s profesoricom Milovac. Ona je u glazbenom dijelu to odradila i mogu reći da smo bili vrlo uspješni”, ocjenjuje prof. Višnjica Sorčik koja je prethodno i kroz rad u novinarskoj skupini usadila brojnim učenicima ljubav prema komunikologiji, novinarstvu, fotografiji od kojih su mnogi to kasnije izabrali za životni poziv.
„Kao što i malo dijete osjeti, je li čovjek iskren ili ne, tako je bilo i s mojim učenicima. Nekada mi je bilo smiješno što nas vrlo brzo pročitaju i lako otkriju naše slabe točke, znajući kada smo raspoloženi, a kada ne, ponekad i više od tog. Otkrivala sam i ja njihove slabosti i poteškoće. I kad učenici vide da si im spreman pomoći, to postane i njihov obrazac za dalje u životu”, kazat će.
Iz obitelji je prosvjetnih djelatnika, a veliki oslonac i moralni životni uzor bio joj je otac. Po tako jednostavnoj lakoći postojanja i ispričanoj priči, rekli bismo, nalik njemu.
“Otac i majka, ugradili su u mene snagu i moć jaču od svih hendikepa i životnih prepreka, bezgranično im hvala”, s odmakom godina, sigurna je Višnjica Sorčik.
Koliko su ju poznavali njeni učenici govori i karikatura na dar s kojom su ju na proslavi 5. godišnjice mature ispratili u mirovinu.
”Njome su stvarno ispričali sve o meni. Od odjeće do šalice kave. Znali su, ako nulti sat nemam kraj sebe kavu da sam ljuta, ne funkcioniram. Voljela sam cvijeće. Kada bi imali popravak, bilo mi je stresno, hoće li pasti ili proći. Rekla bih, svi koji su imali popravak na jesen da su donijeli za kabinet jedan cvijet. I onda je jedna mama iz Retkovaca, isto prosvjetna radnica, uvalila sinu veliki fikus kojeg je nosio autobusom u školu. A pehar su mi dali za najbolju razrednicu”, opisuje uz smijeh i ilustraciju tribina prepunih onih koji su je zavoljeli zbog jednostavnosti, mirnoće, brižnosti i znanja koje im je prenosila ljubeći hrvatsku riječ i jezik ponosno ističući:
„Važno je znati da je prvo županijsko natjecanje iz Hrvatskog jezika nakon Domovinskog rata održano u vinkovačkoj gimnaziji, a državno u Osijeku. Naime, morate znati da se u nastavi do tada hrvatski jezik gotovo uopće nije radio. Dobivali smo ga na maturi kao pitanje, ali nismo imali udžbenika i zato ističem da se tek tada u školama povelo računa o hrvatskom jeziku”, pojašnjava stanje prije 1990.
O ČITANJU
Mladi, osvrnut će se otvoreno, čitaju i dalje, danas češće sažetke odnosno djela koja ih čekaju na maturi, a manjak koncentracije vezan je uz korištenje medija.
„Oni su naučili na brza rješenja. To je dalekosežno vrlo štetno. Jer sve što je postalo, sve što je nastalo, nastalo je s pomoću mašte. Mašta se razvija čitanjem, razmišljanjem o onome što bi moglo biti, što bi oni željeli ulaskom u neke druge svjetove”, pojašnjava zašto je često primjenjivala različite motivacijske pristupe kako bi im približila književno djelo često tinejdžerskoj dobi, apstraktno. Slušala je i čula svoje učenike.
„Zašto ne možete čitati, pitala sam. Onda mi je jedan učenik rekao, nisam ja kriv, krivi su ti pisci! Kažem, kako su sad pisci krivi? Kaže, kad sam bio u osnovnoj školi, čitao sam sve. Evo, Koko u Parizu, njemu je trebalo dvije stranice da dođe do Pariza, a ovoj Ani Karenjinoj treba sto stranica da izađe iz dnevne sobe na ulicu. Naime, teško im je bilo za pratiti te opise jer vole radnju i dinamiku, i za to ih treba pripremiti”, tumači. Iako se ovdje našalila da svi koji su u cijelosti pročitali Tolstojev Rat i mir, studirali su Hrvatski jezik, i to joj se većinom potvrdilo.
Rado je svoje učenike animirala u pomaganju jednih drugima u predmetima u kojima su bili dobri. Neki su se sprijateljili za cijeli život nerijetko i pokumili, a često uz zaključak kako im je srednja škola najljepše razdoblje života.
Privatni život mogla je uskladiti s poslom i otići s mirom od kuće jer je, kaže, imala dobru svekrvu koja joj je puno pomogla skrbeći o obitelji. Putovala je na posao svaki dan, često biciklom do kolega koji bi ju povezli u grad, kasnije osobnim automobilom.
Uz osam čitanki i Lica knjiga koje je kao profesorica-savjetnica autorski sukreirala, njeno treće dijete nedvojbeno je čitanka Baština riječi za koju su je nadahnuli upravo njeni učenici, i to matematičari, a naslov je nastao u kreativnom zamahu dok je djeci kuhala paštašutu. Htjela je stvoriti nešto po mjeri potreba učenika i u tome je i uspjela, u suradnji s njima koji su osmislili i ilustrirali naslovnicu.
“Neizmjerno sam im zahvalna. Baština riječi je čitanka za koju danas mislim da čitanka treba tako izgledati. Sve ono što su mi rekli, uvažila sam i tako ju strukturirala. Željeli su da različitim bojama bude označen sažetak i ono što oni moraju znati za neki test, za provjeru znanja, Rekli su da žele interpretaciju djela. Za to sam imala rubriku ABC, znači tematska, stilska…Izdala sam i priručnik kako napisati esej na Državnoj maturi. Puno posla je bilo”, sjeća se, ali ne bi ni dana mijenjala za drugačije.
Nakon što bi 12 sati provela za računalom, idući dan odmarala bi se i punila baterije u vrtu. Danas su njena terapija unučad, njih sedmero s kojima nadoknađuje propušteno, reći će.
Naći pravu mjeru između privatnog i profesionalnog najzahtjevniji je izazov za ženu danas. Je li u tome uspjela, nije sigurna, ali da se trudila pomiriti, u to jest.
Uz poruku kako mladima treba pružiti znanje koje i sami profesori nadograđuju svakodnevno, učenici moraju biti svjesni kao i njihovi učitelji, ključan je rad na sebi jer jedino tako stalno rastemo.
Jedan od načina je čitanje, a naša profesorica čita više knjiga istovremeno. Trenutačno talijansku književnicu Elenu Ferrante, a Povijesti ljepote Umberta Ecca i Paviljonu žena autorice Pearl S. Buck rado se uvijek vraća.
Društveno i dalje angažirana, višegodišnja je suradnica u Matici hrvatskoj, vinkovačkom ogranku, što je dodatno ispunjava, kako uz pisanu riječ, tako i uz nova poznanstva koja sa sobom donose rast uz divne ljude, a za kraj jednog plodonosnog radnog vijeka poručuje:
“Bilo je i suza, bilo je i smijeha, al prođe brzo sve!”, završava za novosti.hr gimnazijska svježe umirovljena profesorica Višnjica Sorčik.
