Obrt Vinkovčanina Velimira Pavlovića jedinstven je u cijeloj Hrvatskoj, jer jedini je registrirani remenarski obrt, odnosno domaća radinost, koji se bavi izradom konjičke opreme i remenarsko-sedlarskih proizvoda na tradicionalan način. “Omiljene igračke bili su mi kožarski alati i tatina radionica. Igra se s vremenom pretvorila u životni poziv i danas s ponosom nastavljam četvrtu generaciju kožara ili remenara u obitelji Pavlović”, prisjeća se danas 51-godišnji Velimir Pavlović.
Zanimljivo je da su čak četiri generacije obitelji Pavlović aktivne u kožarskoj struci. Pradjed, prva generacija, bio je nadaleko poznati opančar u Slavoniji, slijedio ga je djed kao druga generacija, koji je bio cijenjeni obućar u Otoku.
“Moj je otac treća generacija, kao izučeni remenar. Zanat je izučio 50-ih godina prošlog stoljeća, kod jednog od tada sedam postojećih vinkovačkih remenara, najglasovitijeg među njima, remenara Cvrkovića. Nakon završenog zanata i nekoliko godina rada u struci otac je osnovao obrt prvotno otvoren u Županji, 1972. godine, i tamo je radio nekoliko godina. Razlog tomu je što je u to vrijeme u Vinkovcima postojalo šest remenarskih obrta, dok Županja nije imala niti jedan. Kasnije se, međutim, obrt širi na Vinkovce i Vukovar, sve do Domovinskog rata, da bi se potom ugasile radionice u Županji i Vukovaru, a obrt do današnjih dana opstaje u Vinkovcima”, priča Pavlović čiji obrt, uz sve turbulencije koje su zadesile ovaj kraj, opstaje više od 40 godina u kontinuitetu.
“Temelj posla je ručni rad, a najatraktivnije u ovom zanimanju upravo je ručno šivanje. Treba imati snage, znanja, iskustva, sporo je, ali na kraju, nagrada je zadovoljstvo učinjenim, jer ni jedan šivaći stroj, a u svojoj radionici imam ih nekoliko, ne može ono što može majstorska ruka”, zaključuje Velimir. Tradicionalni način rada u radionici nerijetko pomaže i supruga Maja, jer nije potrebno samo šivanje, nego i krojenje koža, bojenje, fina obrada, “mustre” i ukrašavanje. Unatoč uglavnom zadanim formama kada je riječ o kožnoj konjičkoj opremi, majstor unosi i dio sebe u svaki proizvod, dajući mu originalnost kakve, u trgovinama, kod industrijskih proizvoda, nema.
Nažalost, napominje, sve manje radi za kupce u Slavoniji, dok su njegovi tradicionalni proizvodi zadnjih godina sve traženiji u BiH, Sloveniji, pa i u Srbiji.
Narudžbe su različite, personalizirane, i za neke proizvode treba i do tri tjedna rada, ali majstor mora dobro poznavati i fizionomiju konja. Susretao se, kaže, s različitim narudžbama kupaca, od opreme za male konje, odnosno ponije, što je vrlo zahtjevno, jer odstupa od standarda, ili pak, za ekstremno velike konje od 900 do 1000 kilograma, gdje se mora izrazito paziti na veličinu, ali i izdržljivost kožne opreme. Inače, remenarska radionica Pavlović mogla bi biti upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Iz Ministarstva kulture stigao im je dopis da popune prijavni obrazac za upis nematerijalnog kulturnog dobra u Registar kulturnih dobara RH. Bilo bi to od izuzetnog značaja, jer službenim certificiranjem ovog zanata kao nematerijalnog kulturnog dobra postavlja se dobar temelj na osnovu kojeg se mogu poduzeti daljnji koraci potrebni da bi se ovaj zanat spasio od izumiranja.
