21 C
Vinkovci
Petak, 12. travnja 2024.

Rudika je na 21. rođendan, 18. studenog 1991. zarobljen na Mitnici

Više od autora

- vl promo-
Tihana Papac
Tihana Papachttps://novosti.hr
tihana.papac@novosti.hr

Cigareta za cigaretom, misli odlutale i pogled u daljinu.

Danas 32 godine poslije, na svoj 53. rođendan smiren, ali pomalo odsutan, hrvatski je policajac u mirovini, vinkovački branitelj Vukovara, rodom Jarminčanin Rudika Pucelj.

Čovjek koji se rodio 18. studenoga 1970. u Vinkovcima, u Jarmini završio osnovnu, potom u Vinkovcima srednju školu S.S.Kranjčevića, obućarski smjer, ni slutio nije kako će na svoj 21. rođendan, 18. studenoga 1991. biti zarobljen i otpravljen s ostatkom suboraca u srpsko zatočeništvo zatvora u Sremskoj Mitrovici.

Od listopada, on i petorica kolega Franjo Sedlar, Ivica Krušelj, Damir Ležaić, Zoran Šušković, Josip Hubak svakodnevno putuju na obavljnaje policijskih dužnosti u Vukovar. Životne planove ovaj policijski djelatnik odložio je 2. svibnja 1991. Masakr u Borovu Selu bio je prekretnica.

„Od tada više nismo obavljali uobičajni policijski posao. Počele su barikade s obje strane. Zatišje je trajalo do prvog kombiniranog napada JNA i paravojnih formacija iz smjera Borova, 25. kolovoza 1991. na Naselje. Nakon uzbune u policijskoj upravi, nas desetak krenulo je na ispomoć u Borovo Naselje. Napad je odbijen, na smjenu nam stižu vinkovački specijalci Milan Smetiško, Sale Petričić, Đođa Šaravanja iz Ivankova, na čelu sa Stevom Culejem”, priča Rudika koji se s dečkima vratio na Mitnicu, položaj Dudik.

„Tu smo imali i prve poginule Vinka Bartulovića, a teško je bio ranjen Ivica Krušelj, Damir Ležaić i Zoran Burić”, prisjeća se.

Lovci na tenkove

Sa Salvadorom Rimcem, momkom iz Borova Naselja potom odlazi na položaj Koreje iza vukovarske vojarne.

„Uništavali smo tenkove raspoređene na putu za vojarnu, a 30. rujna 1991. javno smo pohvaljeni od predsjednika i vrhovnog zapovjednika OS RH danas pokojnog dr. Franje Tuđmana „za iskazanu požrtvovnost i hrabrost u borbama protiv oklopnih jedinica jugoslavenske agresorske armije””, dodaje ovaj bivši specijalac, „lovac na tenkove”, ispomoć i dečkima na Sajmištu.

Brinuo se i za svoje.

“Najgore je bilo što je i u Jarmini bio rat. Nisam imao nikakve informacije o roditeljima i bratu. S druge strane, to što nisam nikoga imao u Vukovaru je pomoglo pa nisam razmišljao što je s njima. Ako pitate za vjeru, vjerovalo se, u nešto moraš vjerovati”, reći će.


Svoj 21. rođendan pamti kao dan kada je kod Veterinarske stanice na Mitnici, s ostatkom hrvatskih branitelja i civila položio oružje.

Predaja 18.11.1991. /Rudika u plavoj košulji

“Nas 182 predalo se s oružjem, iz Vinkovaca i okolice, tridesetak s policijom. Nismo više imali s čim. Tenkovi su nam prišli na 100 metara. To što smo imali municije za puške i pištolje ništa je, jer protiv oklopnih sredstava nismo mogli. Prenoćili smo na Ovčari. Ušavši u hangar, u nas su bile uperene duge cijevi, mitraljezi, mislili smo da će nas pobiti, a najvjerojatnije da nisu zbog predstavnika Međunarodnog Crvenog križa. Autobusi dolaze 19. studenoga i odvoze nas za Sremsku Mitrovicu, preko Tovarnika i Šida”, sjeća se danas kao i suborca Salvadora koji je kao ranjenik odveden iz vukovarske bolnice i pogubljen na Ovčari. Straha je moralo biti jer, kaže, „nitko od nas nije Rambo”.

“Dočekali su nas vojska, civili i zatvorski čuvari u špaliru batina – rukama, nogama, palicama, čime god je tko stigao. Na vanjskom sportskom igralištu nas postrojavaju, ulazimo po deset, skidaju nas do gola i pregledavaju sve otvore na tijelu da nešto ne unesemo. Zadužili smo njihove SNB uniforme. Svi smo jednaki. Zatvaraju nas, odlazimo u sobe gdje ćemo provesti idućih šest mjeseci, dobacuju nam kriminalci, ubojice, razbojnici, prijete da će nas silovati, klat’. Svakodnevna ispitivanja, ono što i niste napravili, morali ste priznati da jeste, potpisivati kojekakve izjave koje danas ne prolaze nigdje, a da biste spasili živu glavu”, priča Pucelj. Zapravo, ondje su ih skrivali, kaže.

Sremska Mitrovica/zatvorski broj

„Dolazi ekipa iz Vukovara – Šoškočanin i Marko Crevar, inače bivši milicajac, Srbin, naš radni kolega u Vukovaru koji je u kolovozu ’91. prešao na drugu stranu. Bio je pravi četnik i prokazivao sve naše policajce. Zahtjevali su da nas vrate u Vukovar gdje će nam biti suđeno, najvjerojatnije smrtna kazna. Ipak, JNA to nije dozvolila, na tom im zahvaljujem. Za nas Međunarodni crveni križ nije znao dok je one u Stajićevu i Nišu popisao. Nas s Mitnice su skrivali i tek 16. siječnja 1992. popisali i spojili s dečkima iz Borova Naselja. “Rano, oko 3-4 ujutro, 22. svibnja, ulaze čuvari sa spiskom. Prozvan sam i odlazimo dolje na postrojavanje, vraćaju nam dokumente, ali ne novac i zlato tko je imao. Jasno je, idemo na razmjenu. Pred Lipovcem, vojska izlazi, ulazi MCK, pitaju tko želi u Hrvatsku, neka izađe van i u koloni 1, krećemo put Lipovca. Tko ne želi, neka ostane. Interesantno, kod nas ih je ostalo pet i vratilo se za Srbiju”, dodaje.

Prisjećajući se svog zarobljavanja i tog 21. rođendana kratko će reći, živa glava, bez ranjavanja, život ide dalje. I nije to još samo jedna ovlaš izrečena floskula, jer nakon logora završava četverogodišnju Policijsku akademiju i vraća se 1998. na mjesto zločina kao jedini logoraš u sklopu prijelaznih policijskih snaga. Prizori poraza čovječnosti, sjeća se, ogledaju se u gladnim lisicama koje šeću gradom, ruševinama na kojima danas počiva novo lice grada.

Privatizacija žrtve

“Vukovar nikada nije bio ljepši, ali posla nema. Radi se za minimalac, nedostaje osnovnih sredstava za život, za struju, vodu. Treba ljudima dati posao, otvarati radna mjesta, ne trgovačke lance. Politika se pojavljuje samo 18.11. odnosno pred pad Vukovara, ta priča o hrvatskim i srpskim lokalima, smiješna je i žalosna jer i jedni i drugi plaćaju porez hrvatskoj državi i ne treba gledati na način kome je slađe popiti kavu ili kafu, njegov izbor”, poručuje već deset godina umirovljeni policajac s vukovarskom adresom.

Oko sebe ima mali krug ljudi Dubravka Gvozdanovića još iz logorskih dana, Stiva. Nema više priče o ratu, politika se ipak ne može zaobići. Mirno zaspi u 19:00, ali zato ustaje u cik zore pa sate krati neobičnim hobijem, sastavljanjem maketa brodova, koje mu smiruje živce, barem četiri sata svako jutro od 4:00, u miru i tišini, iako, vid ga baš više ne služi. Zdravlje je dobro, a kako je neoženjen, kaže uz smiješak, nema ni obiteljskih problema. U Kolonu neće. Živi u blizini bolnice pa će pozdraviti prijatelje i suborce i vratiti se kući s najbližima i zameziti.

“Ja sam šetao 1991. godine s oružjem. Osobno, sve mi to liči na predizborni skup Domovinskog pokreta jer će zastavu nositi njihov član. Zašto je to tako, jer kada pogledate 58 HOS-ovaca je bilo u Vukovaru od kojih pola u Bogdanovcima, a 97 policajaca je poginulo u Vukovaru, a njih nitko ne spominje. Mladićima je danas draže nositi majicu Za dom spremni, nego policijsku majicu. Nije to dobro za naše društvo. Pogledajte jednu njemačku državu za Drugog svjetskog rata i danas, a ne mi, nema nas ni 4 milijuna,” zaključuje.

Mladi kaže, trebaju znati što se događalo od ’91. do ’96. kada je Hrvatska oslobođena, premda ih ne treba opterećivati time, a danas da, ne daj Bože ponovno mora, ne bi razmišljao iako je mišljenja da je rat sa Srbijom završen jer sve ratove koje su oni vodili, izgubili su, poručuje.

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno