Nacionalni je dan edukacijskih rehabilitatora.
Učiteljica Senka Grlić u Osnovnoj školi Antuna Gustava Matoša radi 16 godina, a od 2005. aktivna je u svom životnom pozivu zanimanja svima nam poznatijeg kao defektolog.
Danas u svom razredu Posebnih odjela, kombinaciji 1. i 2., poučava veselu ekipicu od tri učenika. Miu, Lorenu i Luku zatekli smo na satu matematike, a brojka 4, bila je izazov kojeg su uz svoju učiteljicu s osmijehom uspješno svladali.
„Veseli me raditi s djecom. To je ciljana skupina koju sam odabrala i volim svako to naše dijete. I pomoći, i nasmijati se i naučiti. Radim u školi koja prvenstveno obrazuje, ali mi naše učenike i odgajamo”, kaže stručnjakinja za rad s djecom s poteškoćama za koju je svaki njihov uspjeh velik kao kuća.
Naime, u redovnom nastavnom procesu, učitelji i roditelji imaju očekivanja i djeca vrlo brzo pokažu napredak.
„Kod nas je taj napredak mali, ali je zato postignuće jako veliko gdje i roditelji i mi prihvaćamo taj mali napredak kao nešto veliko jer kada dođete u situaciju da dijete koje vam mjesec dana plače zato što ulazi u školu koja joj je nepoznata, dolazi s osmijehom, ne treba mi veća nagrada, ni meni ni bilo kojoj od mojih kolegica”, ističe defektologinja koja s kolegicom Sandom rado izmjenjuje iskustva. Često im se u razgovoru zna obratiti s nadimcima koje vrlo rado prihvaćaju, tomu se vesele pri čemu je komunikacija na prvom mjestu.
„Mi gledamo osobu kao osobu, njezine maksimalne kapacitete i onda promišljamo u zajednici u kojoj ta osoba živi koje su to strategije podrške koje okolina, sustav i zajednica može učiniti da bi ta osoba izvukla svoj maksimum. Sumirano, gledamo i što osobe koje nemaju teškoću, odnosno invalidnost mogu učiniti da bi osobi s invaliditetom, odnosno djetetu s teškoćama bilo ugodnije i lakše i kvalitetnije živjeti u zajednici kojoj je. Volim reći, dijete je dijete, kada primjerice vidim, iako apsolutno pozdravljam, neki gradovi, mjesta imaju inicijative, park za djecu s teškoćama ili slično. Ajmo se maknuti s toga dijete s teškoćama, dijete je dijete pa ćemo mu mi ponuditi ono što njemu treba da bi razvilo svoj maksimalan kapacitet. To što mu treba, trebamo dobro pogledati u to dijete, koje su mu jake strane, odnosno koje su to eventualne slabosti na koje mi kao društvo možemo utjecati”, pojašnjava Martina Boričić Martić, također učiteljica edukacijski rehabilitator u OŠ „A. G. Matoš“.
Ovo je poziv koji pomiče granice, i osobne i profesionalne.
Senka se prisjeća svoje prošle generacije u kojoj je u odjeljenju imala gluhog učenika, danas 18-godišnjaka. Nije znala hrvatski znakovni jezik, ali želja za komunikacijom s mladićem, iako je imao svoju komunikacijsku posrednicu, bila je veća i rezultirala je završenim tečajem znakovnog jezika. Tom gestom i trudom učinila je i sebe i njega radosnijim, ali nije stala na tome. Do kraja je cijeli razred naučio osnove, a na inicijativu kolegice iz redovnog programa, još je jedan cijeli razred učenika podijelio istu radost i dobrom voljom naučio znakovni jezik, a učenik je nastupao i na školskim priredbama.
Jednako je i u sadašnjem razredu. Vrijeme je upoznavanja, ali dobra timska energija osjeća se ulaskom u kabinet.
„Miu, koja je nažalost u kolicima, svi paze, brinu, poštivaju se, a najbitnije je da dijete dođe s osmijehom i jednako s osmijehom i pođe kući. Ovo što ćemo naučiti, naučit ćemo. Ima vremena”, kaže učiteljica Grlić.
U susjednoj učionici, Ilija je na ploči uz pomoć učiteljice Dragane uspješno riješio matematički zadatak množenja za sedme odnosno osme razrede. Ozračje radno, ali pozitivno, a iskrenih osmijeha ni ovdje ne nedostaje. Dodatna i stalna edukacija specifičnosti su i ovog poziva. Samo poseban učitelj može vidjeti ono što dijete ne može izreći, poruka je kolega u povodu današnjeg, njihova dana.
„Moja djeca su verbalna, no imamo djecu u skupinama koja nisu i kod kojih morate iznaći način komuniciranja, kako dobiti odgovor jer nemaju dovoljno razvijen govorni aparat. E to je izazov!”, slažu se defektologinje Senka i Sanda u ime malog, ali stručnog tima koji skrbi o 70-tak učenika na nastavi u školi odnosno u kući te skupini koju od 16 do 21 godine, u okviru Posebnih odjela, pripremaju za aktivnosti svakodnevnog života.
„Naša najveća teškoća je i najveća teškoća kolega unutar određenih sustava, ali prije svega roditelja djece s teškoćama je to što smo mi prije dosta godina izgurani iz sustava zdravstva. Jako je važno uključiti dijete što prije u intervenciju, a kako ćete vi dijete uključiti što ranije u intervenciju ako vam najveći broj edukacijskih rehabilitatora radi u sustavu obrazovanja”, ističe gorući problem Boričić Martić kada je riječ o ranoj intervenciji, a djece je sve više, vjerujući kako će odgovorni na svim razinama shvatiti ozbiljno poruku struke.
Svoj dan učiteljice edukacijske rehabilitatorice proslavit će u petak zajedničkim druženjem, no prethodno će svoje učenike, neke i prvi put, odvesti u Cine Star Vukovar na kokice i neki dobar dječji filmski sadržaj zbog čega su svi cijeli tjedan jako nestrpljivi.
Ispratili smo ih na nastavu Tjelesne kulture na koju ih je, a kako drugačije, nego s osmijehom odveo njihov nastavnik Ivan.
