Vinkovčanka Josipa Prgomet ovo će ljeto provesti i Ugandi, u župi Morulem, u posjetu bosanskohercegovačkom svećeniku i misionaru, don Gabrijelu Jukiću. Njezin put počinje već u subotu, s najčišćom i najiskrenijom namjerom – pomoći koliko može, bar na kratko pokušati olakšati život potrebitima.
Od djetinjstva, priča nam Josipa, osjeća veliku empatiju prema stanovnicima zemalja čiji su sustavi nedovoljno i loše uređeni pa za posljedicu imaju neobrazovano, bolesno, a prije svega, gladno stanovništvo. S velikim je zanimanjem slušala misionare koji su gostovali u njezinoj župi sv. Vinka Pallottija, čija je bliska župna suradnica, rado i u skladu s mogućnostima pomagala različite misijske akcije, a i od samoga početka članica je misijske skupine župe. A upravo ta misijska skupina, osnovana 2009. godina, prvi je bio korak na Josipinom putu humanitarnog djelovanja.
„Već 14 godina nekoliko entuzijastičnih žena odvaja svoje vrijeme, daruje ljubav, a često i materijalna sredstva, kako bi pomogli onima u najvećim životnim potrebama. Logičan je slijed bio još konkretniji korak – put u misiju. Najveći poticaj za ovaj korak dolazi, naravno, od Duha Svetoga koji je s godinama u meni usadio i zalijevao sjeme divljenja ljudima koji svojim djelima navještaju živoga Krista onima koji za Njega još čuli nisu. Nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, obući gologa… sve su to djela koje je činio Isus hodajući zemljom, a misionari ga nasljeduju istim putem”, priča nam ova 38-godišnjakinja i dodaje kako joj je velik uzor u takvom djelovanju sveta Majka Tereza i njezin bliski suradnik otac Ante Gabrić koji su oboje bili misionari u Indiji.
Njezina velika ljubav oduvijek je bila Afrika, kao bespomoćna i obespravljena zemlja, ali upoznajući ove godine lik i djelo oca Ante Gabrića te uz postojeću ljubav prema Majci Terezi, velika joj je dvojba bila ići u Afriku ili Indiju. Afrika je ipak presudila iz nekih tehničkih razloga, ali, nada se da ću jednoga dana koračati i putevima Majke Tereze i Ante Gabrića u Kolkati i Maria Polliju u Indiji.
Put u Ugandu priprema već godinu dana. Iako joj je to želja od djetinjstva, prije godinu ukazala joj se prilika za konkretnijim djelovanjem. Gospodin posloži kada i kako je najbolje za nas, napominje. Više se ne sjeća je li sama „naletjela“ ili joj je jedna prijateljica ukazala na postojanje Centra za duhovnost i kulturu Ignacije iz Zagreba koji u svojem duhovnom programu, između ostaloga nudi i edukacije programa Volonterska mreža Ante Gabrić (VolimGA) koji osposobljava volontere za odlazak u misije izvan Europe.
Bila je na prvom video sastanku, saznala kako mora imati izvjesnu svotu novca te u sljedećih godinu dana štedjela novac za put i smještaj i jednom mjesečno polazila edukacije u Zagrebu. Nakon prikupljenih informacija i iskustava donijela je odluku da putuje u Ugandu.
„Predivni ljudi iz programa VolimGA u kontaktu su s našim misionarima diljem svijeta (Ekvador i Bolivija u Južnoj Americi, Indija i Filipini u Aziji, Benin i Uganda u Africi), i u budućnosti će ih biti još više, tako da polaznici imaju uistinu mnogo mogućnosti odabira gdje biti korisni i volontirati”, dodaje Josipa. Nakon što je odlučila kamo će, iz Centra su ju spojili s ljudima koji su pomogli oko organizacije puta, kupnje avionske karte, pružili administrativnu podršku. Papirologija je jednostavna i uglavnom se obavlja elektronskim putem, ovisno o zemlju u koju se putuje, a za ulazak u Ugandu potrebno je i cjepivo protiv žute groznice.
U stalnoj je komunikaciji s don Gabrijelom Jukićem u Ugandi, koji ju obavještava o mogućnostima i potrebama volontiranja. Misija Morulem ukratko ima sljedeće potrebe: rad s djecom u školi, rad s bolesnicima u bolnici, rad na računalu, rad ovisno o struci i željama volontera, primjerice učenje kuhanja i slično. Dakle, radit će sve što bude potrebno, a što je u skladu s njezinim mogućnostima i sposobnostima. Osim toga, don Gabrijel je naglasio je kako bi im dobro došlo nekoliko produžnih kablova bez prenaponske zaštite te polovni laptop, kako bi njegovi suradnici mogli učiti osnove rada na računalu, a u župi je bila organizirana i akcija prikupljanja novčanih donacija u zamjenu za kutijicu svježih, domaćih kolača koje su pripremale žene iz župe i misijske skupine, koju Josipa naziva „Misionarke dobroga srca“.
„A i moji su dragi prijatelji i poznanici samoinicijativno davali, ali i prikupljali od svojih bližnjih novčane donacije. S obzirom da idem u mjesto koje zasigurno ima puno više potreba nego što ćemo ih mi ikada imati, svaki dodatni euro dobro dođe. Ukoliko netko od vaših čitatelja pokaže volju i zanimanje, rado ću primiti i proslijediti i njihove donacije”, poručuje Prgomet i zahvaljuje svima koji su bez imalo suzdržavanja dali novčanu donaciju, koji su sudjelovali u prikupljanju donacija u župi sv. Vinka Pallottija, ali i onima koji rješavaju materijalne donacije.
Još jednom poziva sve voljne pomoći neka joj se jave tijekom dana, rado će prikupljeno proslijediti onima kojima je to uistinu potrebno!
A što za Josipu znači humanitarni rad?
„Svatko od nas u svojemu životu traži neki smisao. Onaj tko smisao ne traži i ne vidi ga, sigurno živi nesretnim i neispunjenim životom ili životom ispunjenim prolaznim zadovoljstvima koja čovjeka na kraju ostave praznim. Pa se onda čude i pitaju zašto se loše osjećaju. Tako sam i ja nekako dokučila da bi smisao čovjekova života bio u pomaganju jačega slabijima. Bilo to u smislu roditeljske skrbi o djeci, mlađih ljudi starijima, bogatih siromašnima itd. Uglavnom, pomoći gdje god se može, ako se može. Stoga sam sve češće počela prepoznavati prilike za pomoć drugome i koristila ih. I ovim svojim putovanjem ću iskoristiti jednu takvu priliku. Ali, bitno je naglasiti da svaki volonter koji je otišao u bilo koju misijsku zemlju, vratio se s ključnom rečenicom: „Puno sam više primio, nego što sam dao.“ Tako da, putujem ja i iz sebičnih razloga – da se obogatim novim iskustvom”, ističe i dodaje kako je humanitarni rad ljubav prema čovjeku. Ljubav pokazujemo pomažući drugima, pa barem i darujući im svoje vrijeme. Nekome i to mnogo znači.
Najtužnije joj je, nastavlja, kad ljudi ne koriste darovane talente te iz lijenosti i inertnosti ne čine ništa.
„Čitala sam da će nas Bog na kraju života pitati samo o tome koliko smo ljubavi dali u svojem životu. A kako ćemo dati ljubav nekome ako samo sjedimo, plačemo nad sobom i pustimo da nam život izmiče kao pijesak kroz prste? Mi ljudi živimo u zajednici, a vrlo često samo pojedinci na sebe preuzimaju veći dio posla, jer većina misli – netko će drugi to odraditi. Svatko bi od sebe trebao dati što može i probijati vlastite granice komfora”.
Od nadolazeće misije očekuje jedno novo životno i duhovno iskustvo. Očekuje, kaže, da će tamo biti korisna, ali i da će naučiti više cijeniti ono što ima ovdje. “Voljela bih svojim iskustvom potaknuti i druge, kako su i mene drugi poticali. Očekujem da ću, da parafraziram Gandhija, učiniti tu promjenu koju želim vidjeti u svijetu. Pa makar i malu promjenu. Ali s mnogo ljubavi. Kaže Majka Tereza: “Nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš.“ A to je ono, ponavljam, o čemu ćemo biti pitani na kraju života”.
Nemamo što dodati osim da Josipi želimo sretan put i dobar misijski angažman.
